USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr. Velimir Belajec dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, lvan Marijan Severinac i Mladen Žuvefa; odlučujući o ustavnoj tužbi V. G. iz Z, na sjednici održanoj dana 5. srpnja 1995. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BROJ U-III-185/1995. OD 5. SRPNJA 1995

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama", službenom listu Republike Hrvatske.

Obrazloženje

V. C. iz Z. podnio je Sudu ustavnu tužbu smatrajući da su mu odlukom Državnog sudbenog vijeća (nastavno Vijeće) broj: I-2/1995 od 17. veljače 1995, kojom je imenovan mr. N. Š, sudac Trgovačkog suda u Z, za predsjednika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, povrijeđena ustavna prava iz članka 3, članka 14, članka 19, članka 26. i članka 44. Ustava Republike Hrvatske. Predlaže da se ukine t. 2. glave I. te odluke, te istodobno da se odgodi njeno izvršenje u osporenom dijelu, budući da bi izvršenje iste prouzročilo podnositelju tužbe štetu, a izvršenje bi se protivilo i Javnom interesu.

Navedene povrede ustavnih prava predlagatelj obrazlaže slijedećim razlonma:

- oglašavanjem slobodnim mjesto predsjednika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske povrijedena je odredba članka 120. Ustava, budući je predsjednik Visokog trgovačkog suda, a podnositelj tužbe, imenovan 12. prosinca 1990.;

- Vijeće, nakon odluke Suda o ukidanju odredbi Poslovnika Vijeća, nije moglo pristupiti postupku imenovanja bez prethodne dopune i izmjene Poslovnika; provedenim postupkom imenovanja nije poštivano načelo javnosti u postupanju Vijeća jer je, isključivanJem javnosti za vrijeme odlučkvanja o imenovanju pojedinih kandidata te nepozivanjem podnositelja ustavne tužbe na sjednici Vijeća, doveden u nejednak položaj;

- osporena odluka ne sadrži razloge, što onemogućuje ostvarenje prava na sudsku zaštitu i ostvarenje sudske kontrole zakonitosti;

- nedonošenjem ocjene obnašanja sudačke dužnosti za podnositelja ustavne tužbe postupljeno je protivno odredbama Zakona o sudovima, što je dovelo do nezakonitosti u postupku imenovanja.

Tijekom postupka, u skladu s odredbama članka 55. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 29/94 - nastavno: Poslovnik Suda), Sudu je dostavljeno mišljenje i izjašnjenje Vijeća o navodima ustavne tužbe te spis koji se odnosi na predmet ustavne tužbe.

Ustavna tužba je dostavljena kandidatu s Liste kandidata koji ispunjava uvjete za imenovanje za predsjednika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 19. siječnja 1995, mr.

N. Š. (kandidat I. K. je povukao prijavu), s naputkom da na navode ustavne tužbe može dati izjašnjenje. Izjašnjenje nije dano.

U dostavljenom mišljenju i izjašnjenju na navode ustavne tužbe Vijeće, u bitnome navodi: obveza Vijeća na davanje pisanih razloga u odluci o imenovanju nije propisana odredbama Ustava Republike Hrvatske, odredbama Zakona o sudovima ("Narodne novine", br. 3/94), odredbama Zakona o Državnom sudbenom vijeću ("Narodne novine", br. 58/93) i odredbama Poslovnika Državnog sudbenog vijeća ("Narodne novine", br. 85/94); obveza davanja ocjene obnašanja sudačke dužnosti propisana Zakonom o sudovtma, vezana je uz rok od tri godine koji se ima računati od dana stupanja na snagu tog Zakona te se ne odnosi na suce imenovane po dosadašn,pm propisima; Poslovnik Vijeća može se primijeniti i bez, odlukom Suda, ukinutih odredbi; sjednica Vijeća na kojoj se odlučivalo o imenovanju predsjednika Visokog trgovačkog suda bila je javna, a napuštanje sjednice Vijeća od strane novinara povcemeno tijekom sjednice, nije bilo pod prisilom niti po zahtjevu članova Vijeća.

Ustavna tužba nije osnovana.

Prvi razlog ustavne tužbe kojim podnositelj obrazlaže neustavnost i nezakonitost ospocene odluke Vijeća nije osnovan.

Podnositelj ustavne tužbe đinjenicu svog imenovanja predsjednikom Visokog trgovačkog suda u prosincu 1990. veže uz odredbu članka 120. Ustava, odnosno uz odredbu o stalnosti sudačke dužnosti te o razlozima zbog kojih će sudac biti razriješen te dužnosti.

Takvo gledište nije zasnovano na Ustavu i zakonu, jer iz same tužbe proizlazi da je tužitelj imenovan predsjednikom Visokog trgovačkog suda prije proglašenja i stupanja na snagu Ustava - dan imenovanja je 12. prosinca 1990, a Ustavje proglašen dana 22. prosinca 1990. godine. Podnositelj tužbe je prema tome, imenovan predsjednikom Suda po odredbama tada važećeg Ustava bivše SRH ("Narodne novine", br. 8/74 i dr.) i Zakona o redovnim sudovima ("Narodne novine", br: 32/88 i dr.), što znači da mu je sudački mandat bio vremenski ograničen. Zbog toga se na njega ne može nikako odnositi članak 120. Ustava Republike Hrvatske i odredbe o stalnosti sudačke dužnosti.

Drugi razlog ustavne tužbe, glede nužnosti izmjene i dopune Poslovnika Vijeća nakon ukupne odluke Suda te u svezi isključenja javnosti na sjednici Vijeća od 17. veljače 1995. također nije osnovan.

Ukinućem dijela dviju odredbi Poslovnika Vijeća, Poslovnik kvalitativno nije toliko izmijenjen da bi bila dovedena u pitanje primjenjivost njegovih odredbi u ostalom, neukinutom dijelu, a glede pitanja koja su Poslovnikom uređena. Stoga je neprihvatljiva tvrdnja podnositelja ustavne tužbe da Vijeće nije moglo postupati u svom djelokrugu bez prethodne izmjene i dopune Poslovnika.

U svezi navoda podnositelja ustavne tužbe o isključenju javnosti tijekom navedene sjednrce Vijeća za istaći je da podnositelj ustavne tužbe ne navodi da je javnost bila isključena u vrijeme odlučivanja Vijeća o imenovanju predsjednrka Visokog trgovačkog suda, već uopćeno govori o isključcnju javnosti kada se raspravljalo o pojedinim kandidatima. Protivno takvim navodima, iz sadržaja verificiranog zapisnika Vijeća sa sjednice od 11. veljače 1995. proizlazi da Vijeće nije donijelo odluku o tajnosti rada Vijeća tijekom sjednrce, odnosno odluku o isključenju javnosti. '

Iz spomenutog zapisnika proizlazi da su novinari u netoliko navrata zamoljeni da napuste sjednicu radi toga da se mogu iznijeti neki strogo osobni podaci za pojedine kandidate, ali im je ostavljeno na volju hoće li napustitl sjednicu; proizlazi, dalje, da se ova zamolba za napuštanje sjednice od strane novinara nije odnosilo na onaj dio postupka kada se je raspravljalo i odlučivalo o podnositelju ustavne tužbe. Zbog toga se podnositelj tužbe ne može s uspjehom pozivati na povredu svojih ustavnih prava sve kad bi opisani postupak i predstavljao povredu načela javnosti - jer u dijelu postupka koji se odnosio na podnositelja tužbe takvih situacija nlje bilo.

U svezi navoda podnositelja ustavne tužbe o obvezi Vijećapozvati ga na sjednicu na kojoj se odlučuje o imenovanju, takva obveza Vijeća ne proizlazi iz zakonskih (niti ustavnih) odredbi

U svezi navoda ustavne tužbe koji se odnose na (ne)davanje razloga u osporenoj udluci, za navesti je da je načelno točno da nedostatak razloga u odluci kojima bi se obrazložilo zašto je donijeta upravo u određenom sadržaju, otežava učinkoviti put zaštite.No, osporena odluka je odluka o imenovanju, donijeta natječajnom postupku, pa u njenom sadržaju nema imena kandidata koji nisu imenovani te i ne može sadržavati razloge njihova neimenovanja. Stoga se mora utvrditi da osporena odluka; unatoč činjenici da bi sadržaj takvih odluka zbog svog značenja mogao biti određen na drugi način, nije protivna zakonskim odredbama.

Konačno, u svezi navoda ustavne tužbe, koji se odnose na pitanje ocjene obnašanja sudačke dužnosti nakon analize i ocjene sadržaja odredbi članka 51, 52, 53. i 54. Zakona o sudovima te odredbi članka 17. Zakona o Državnom sudbenom vijeću Sud ocjenjuje da ni u tom dijelu ustavna tužba nije osnovana

Sustav praćenja i ocjene stručnog znanja i sposobnosti za obnašanje sudačke dužnosti na način kako je propisan navedenim odredbama Zakona o sudovima, dakle, kroz ocjene obnašanja sudačke dužnosti, u svezi je sa stalnošću sudačke dužnosti sustavom napredovanja sudaca te se može i treba primjenjivati novom, nastajućem sudbenom sustavu, onom nakon proveden imenovanja od strane Državnog sudbenog vijeća, kojim se suci imenuju bez ograničenja mandata, ali im se mora omogućiti napredovanje, znači, prelazak na viši sud.

No, u postupku imenovanja od strane Državnog sudbenog vijeća, dakle u postupku ustrojavanja novog sudbenog sustava sa stalnošću sudačke dužnosti, davanje mišljenja za svakog kandidata u postupu imenovanja je onaj kvalitativni element, koji treba omogućiti Vijeću najkvalitetniji izbor između utvrđenih kandidata. To proizlazi i iz odredbi sadržanih u članku 11. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, a Vijeće je tako i postupilo što je vidljivo iz sadržaja zapisnika sa sjednice na kojoj je donijeta osporena odluka.Činjenica je da su na sjednici Vijeća održanoj dana 17. veljače 1995, na kojoj se odlučivalo o imenovanju predsjednika Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od strane predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao' predsjednika neposredno višeg suda od suda za koji se provodio postupak imenovanja predsjednika, dana mišljenja za oba kandidata posebice i odnosila su se na osobine kandidata koje su po ocjeni davatelja mišljenja, važne za donošenje odluke, čime je dan zakonski temelj za izjašnjavanje članova Vijeća o svakom kandidatu.

No, ova mišljenja, bez obzira na njihovu kvalitetu i sadržaj ipak nisu dana na zakonom propisan način. Iz oskudnih i uvijek jasnih odredaba zakona ipak nesumnjivo proizlazi da mišljenja predsjednika sudova u koje se imenuju kandidati i mišljenja predsjednika neposredno viših sudova (u ovom slučaju to su mišljenja predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske) iz članka 17. stavak 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću moraju biti dana u pisanom obliku, jer se u Zakonu govoc "traženju" tih mišljenja i o njihovom dostavljanju" Državnom sudbenom vijeću (stavak 1. i 3.). Prema tome, ta mišljenja moraju biti dana pismeno i dostavljena Državnom sudbenom vijeću što znači i svim članovima tog Vijeća. U daljnjoj, interpretaciji zakona nameće se zaključak da ona moraju svim članovima Državnog sudbenog vijeća biti dostavljena u primjerenom roku

prije sjednice Vijeća, kako bi ih članovi mogli proučiti. Na taj način omogućuje se da svaki član posebice, a onda i Vijeće kao cjelina, donesu promišljene i utemeljene odluke o imenovanju predsjednika sudova i sudaca.

Zaključak da mišljenja moraju biti dana u pisanom obliku slijedi i iz članka 11. stavak 2. Poslovnika Državnog sudbenog vijeća, u kojem se propisuje da će se uz pisani poziv za sjednicu svim članovima Vijeća dostaviti i materijali za predloženi dnevni red, a mišljenja o suštinskim i osobnim kvalitetama sudaca o kojima treba odlučivati nesumnjivo Spadaju među materijale za zakazanu sjednicu Vijeća.

Ipak, u konkretnom slučaju, članovi Državnog sudbenog vijeća blli su u dovoljnoj mjeri upoznati s činjenicama i ocjenama o kojima je ovisila odluka Suda o imenovanju (neimenovanju). Ovo stoga što su se za dužnost predsjednika Visokog trgovačkog suda javkla samo dva kandidata, pa su članovi Vijeća mogli razložito ocijeniti njihove kvalitete i na temelju samo usmenog mišljenja; što su, barem neki od njih, osobe poinate široj pravničkoj javnosti, pa za njih iznošenje mišljenja nije od presudne važnosti ; što su članovima Vijeća bili dostupni ; i drugi materijali važni za donošenje odluke, kao što su, npr. životopisi kandidata, prilozi koji ukazuju na stručnu i drugu djelatnost i podaci koje je dostavilo Ministarstvo pravosuđa. Oslm toga, u spisu pred Državnim sudbenim vijećem nalazilo se i mišljenje koje je podnositelj tužbe, kao tadašnji predsjednik Visokog trgovačkog suda, pismeno izrazio o kandidatima koji su se prijavili na natječaj za predsjednika tog Suda.

Treba zaključiti da je Državno sudbeno vijeće, propuštajući da ishodi donošenje pisanih mišljenja, povrijedilo pravila postupanja u natječaju za imenovanja sudaca, ali da ta postupovna povreda u konkretnom slučaju nije od bitnog značenja, tj. ona nije mogla utjecati na donošenje odluke. Ovom greškom u postupanju nisu bila povrijeđena ustavna prava podnositelja ustavne tužbe.

Zbog toga, osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavna prava iz članka 14,19, 26. i 44. Ustava· također, nije povrijedena bilo koja od najviših ustavnih vrednota iz članka 3. Ustava.

Iz tih je razloga, temeljem članka 59. u svezi članka 61. Poslovnika Suda, odlučeno kao u izreci.

Uslijed odluke o odbijanju ustavne tužbe, nema razloga za odlučivanje o stavljenom prijedlogu za odgodu izvršenja, a u smislu članka 53. Poslovnika Suda.

Odredba dispozitiva pod II. o objavljivanju odluke u "Narodnim novinamai" temelji se na članku 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-185/1995

Zagreb, 5. srpnja 1995.