USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, prof. dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jalavić Mitrović, mr. Vojislav Kućeković, Jurica Malčič, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac, Milan Vuković i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi F. K. iz Z., na sjednici Suda održanoj dana 21. lipnja 1995. godine donio je slijedeću

ODLUKU

USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BROJ U-III-400/1995. 21. LIPNJA 1995.

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

Obrazloženje

F. K. iz Z., po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., podnio je Sudu pravodobnu ustavnu tužbu radi povreda ustavnih prava iz članka 19. Ustava Republike Hrvatske, navodeći da je povreda učinjena rješenjem predsjednika Općinskog suda u Z. broj SU-IK: 38/94 od 3. travnja 1995. godine, kojim je molba podnositelja tužbe, za odgodu nastupa kazne, odbijena te rješenjem predsjednika Županijskog suda u Gradu Z. broj: Su Ikž-19/95 od 27. travnja 1995., kojim je odbijena podnositeljeva žalba protiv navedenog rješenja.

U skladu s odredbom članka 55. točka 3. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/1994, nastavno: Poslovnik Suda), pribavljen je spis Općinskog suda u Z. uvidom u koji je utvrđeno da je podnositelju ustavne tužbe, kao osuđenoj osobi koja se nalazi na slobodi, u razdoblju od 28. veljače 1994. (podnijeta prva molba za odgodu) do 28. ožujka 1995. godine, nastup kazne zatvora u trajanju od 10 mjeseci, za koju je podnositelj osuđen presudom Vojnog suda Z. broj: K-248/93 od 26. svibnja 1993., odgađan sedam puta, a na temelju članka 100. Zakona o izvršenju sankcija izrečenih za krivična djela, privredne prijestupe i prekršaje ("Narodne novine", broj 21/1974, 39/1974, 55/1988, 19/1990, 26/1993 i 66/1993 - nastavno: Zakon o izvršenju sankcija).

Citiranim člankom propisani su, u stavku 1. točke 1 - 8 slučajevi nastup kojih može, na molbu osuđene osobe, dovesti do odgode nastupa kazne zatvora, dok su u stavku 2. istog članka, određene dužine trajanja odgode za pojedine slučajeve iz stavka 1. Stavak 3. citiranog članka propisuje da se, u slučajevima opetovane odgode nastupa kazne iz različitih razloga, nastup kazne; u ni jednom slučaju, ne može odgađati duže od godinu dana.

Podnijeta ustavna tužba sadrži temeljnu tvrdnju da predsjednici navedenih sudova, odluku o odbijanju molbe za odgodu nastupa kazne zatvora, temelje na pogrešnom tumačenju navedene odredbe stavka 3. citiranog članka Zakona o izvršenju sankcija, tumačeći da se podnositelju ustavne tužbe nastup kazne ne može ponovno odgoditi, budući da je protekao rok od godine dana od prve odgode.

Nakon analize i ocjene razloga ustavne tužbe te razloga osporenih rješenja, a u svezi važećih zakonskih odredbi koje se odnose na konkretnu materiju, utvrđenje je Suda da ustavna tužba nije osnovana.

U temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina, koje sadrži Ustav Republike Hrvatske, u članku 19. stavak 1. se propisuje da pojedinačni akti driavne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti, moraju biti utemeljeni na zakonu, a u stavku 2. se zajamćuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Podnositelj tužbe nije u tužbi naveo pravno relevantne razloge koji bi ukazivali da su rješenja predsjednika navedenih sudova donijeta protivno odrednicama navedenih odredbi Ustava.

Predsjednik Općinskog suda u Z., kao i predsjednik Županijskog suda u Gradu Z. donijeli su osporena rješenja u skladu s odredbama glave IV. Zakona o izvršenju sankcija, poglavito odredbi Članaka 101. i 102. citiranog Zakona, glede nadležnosti članka 100. istog Zakona, glede odluke o molbi i žalbi podnositelja ustavne tužbe.

U obrazloženjima osporenih rješenja, navedeni su razlozi donošenja takvih odluka te je iznijeto stajalište u tumačenju primijenjenih odredbi Zakona.

Zaključak je, a ocjenjujući osporena rješenja kroz odredbe članka 19. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske da pojedinačni akti moraju biti utemeljeni na zakonu da rješenja to i jesu, a razlozi zbog kojih predsjednici navedenih sudova nalaze da se pravilnom primjenom vremenskog ograničenja odgoda nastupa kazne, propisanu u članku 100. stavak 3. citiranog Zakona, opetovanoj molbi osuđene osobe podnositelja ustavne tužbe, ne može udovoljiti navedeni su u svakom od osporenih rješenja.

Naime, tumačenje koje podnositelj tužbe daje glede navedenog članka neprihvatljivo je. Članak 100. Zakona o izvršenju sankcija, nakon što je u stavku 1. propisao slučajeve uslijed kojih se može odgoditi nastup kazne zatvora, a u stavku 2. propisao vremensko ograničenje odgode za slučajeve taksativno navedene u stavku 1., u stavku 3. daje generalno ograničenje vremena na koje se nastup kazne zatvora može odgoditi, nezavisno od slučaja koji je nastao na strani osudene osobe i na kojem se temelji molba za odgodu, propisavši kao maksimalni rok odgode vrijeme od godine dana kod opetovane odgode, na kojoj su odredbi utemeljena osporena rješenja.

Konačno, osporenim rješenjima nije povrijeđeno podnositelju tužbe niti ustavno pravo iz stavka 2. članka 19. Ustava Republike Hrvatske.

Budući je Zakon o izvršenju sankcija ovlaštenje za odlučivanje o molbi za odgodu nastupa kazne zatvora propisao predsjedniku nadležnog općinskog suda (članak 101. stavak 3. Zakona o izvršenju sankcija) te propisao pravo osuđene osobe podnijeti žalbu, protiv rješenja kojim se molba odbija, predsjedniku nadležnog županijskog suda (članak 102. stavak 1. Zakona o izvršenju sankcija), a koje je pravo podnositelj ustavne tužbe konkretno i iskoristio, činjenica da nije zadovoljan donijetom odlukom u povodu žalbe ne predstavlja povredu njegova prava na kontrolu osporenog rješenja, a time nije došlo niti do uskrate, podnositelju tužbe, ustavnog prava iz članka 19. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske.

Iz tih razloga stajalište je Suda da podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava, budući su osporena rješenja donijeta u skladu s odredbama članka 19. Ustava Republike Hrvatske.

Uslijed donijete odluke o ustavnoj tužbi prijedlog podnositelja tužbe, utemeljen na članku 53. Poslovnika Suda, za odgodu izvršenja do donošenja odluke o ustavnoj tužbi nije uzet u rješavanje.

Odluka o objavi u "Narodnim novinama" temelji se na odtedbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Nacodne novine", broj 13/1991).

Slijedom navedenog, na temelju odredbi članka 59. stavak 2. i članka 61. Poslovnika Suda, odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-400/1995

Zagreb, 21. lipnja 1995.