USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu mr. Hrvoje Momčinović dopredsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, mr. Vojislav Kučeković i Ivan Marijan Severinac, odlučujući o ustavnoj tužbi B A iz D., podnesenoj po punomoćniku R. B., odvjetniku iz D, na sjednici održanoj dana 26. travnja 1995. godine, donio je slijedeću

ODLUKU

USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BROJ U-III-663/1994. OD 26. TRAVNJA 1995.

I. Usvaja se ustavna tužba i ukidaju se:

- presuda Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-11233/1993 od 1. prosinca 1993. godine, i

- rješenje Ministarstva unlutarnjih poslova Republike Hrvatske broj: 511-01-43-UP/I-16376/19547/1-93 od 6. kolovoza 1993. godine.

II Predmet se vraća Ministarstvu unutarnjih poslova na ponovni postupak.

III Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Obrazloženje:

B. A iz D. podnijela je pravodobnu ustavnu tuibu u kojoj od ovog Suda traži zaštitu ustavnih prava iz članka 14. stavak 2, članka 19. stavak 1, članka 26. i članka 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, za koja smatra da su joj povrijeđena odlukama naznačenim u izreci.

Navedenim rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova odbijen je zahtjev B. A. za prijem u hrvatsko državljanstvo s obrazloženjem da podnositeljica uslavne tužbe ne ispunjava pretpostavke iz članka 8. stavak 1. točka 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu, to jest da nema prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske do podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo.

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, navedenom u izreci, odbijena je tužba B. A. podnesene protiv spomenutog rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, također sa stajališta da je formalna prijava boravka odlučna činjenica za dobivanje hrvatskog državljanstva.

Podnositeljica ustavne tužbe navodi da je rođena i odrasla u D., gdje neprekidno prebiva i boravi od 1972. godine, nadalje da su njezini roditelji prijavili boravište u D. 1971. godine i stekli hrvatsko državljanstvo.

Ustavna tužba je osnovana

Prema Zakonu o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana ("Narodne novine", broj 54/1974), koji je vrijedio do 8. listopada 1991. godine, člankom 4. stavkom 4 bilo je propisano da - "prijavu i odjavu promjene adrese stanovanja za maloljetne osobe podnose roditelji ili staratelji".

Nadalje, prema članku 7. stavku 3. istoga Zakona "prijavu i odjavu boravišta za maloljetne osobe podnose roditelji ili staratelji ili osobe kod kojih maloljetna osoba boravi". Stavak 1. istog članka obveznu prijavu boravišta propisuje za građane starije od 16 godina.

Na temelju odredbe članka 67. Zakona o braku i porodićnim odnosima ("Narodne novine", broj 51/1989 - pročišćeni tekst: 59/1990, 25/1994) roditeljsko pravo sačinjavaju prava i dužnosti roditelja da se brinu o ličnosti, pravima i interesima svoje maloljetne djece.

Podnositeljica, koja je rođena u D.18. srpnja 1972. godine, postala je punoljetnom tek 18. srpnja 1990. godine, dakle, prijava njezina boravišta bila je propisana upravo citiranim Zakonom. To znači da zbog svoje malodobnosti ona nije bila u mogućnosti sama odlučivati o prijavi svog boravišta, nego je ta odluka stavljena na dispoziciju njezinih roditelja.

Iz navedenog slijedi da su roditelji podnositeljice ustavne tužbe bili dužni izvršiti prijavu boravka svog maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj nadležnom tijelu.

Propuštanje ispunjenja obveza roditelja u konkretnom slučaju ne može ići na štetu maloljetnika, što se u ovom slučaju odnosi i na podnositeljicu ustavne tužbe.

Zakon o prebivalištu i boravištu građana ("Narodne novine", broj 53/1991) koji je stupio na snagu 8. listopada 1991. godine u članku 4. predvida da - se "maloljetnicima koji nisu zaključili brak, prebivalište se utvrđuje prerna posljednjem zajednićkom prebivalištu njihovih roditelja". Članak 6. citiranog Zakona propisuje obvezu prijave uobičajenog boravišta, s tim da prijavu za osobe bez poslovne sposobnosti, dakle i za malodobnike, podnose njihovi roditelji, odnosno zakonski zastupnici, a način prijave propisuje članak 7. tog Zakona. Prema odredbi stavka 3. te zakonske odredbe evidencija prebivališta može se voditi i iz evidenciji o izdanim osobnim kartama.

Zakon o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/1991, 70/1991, 28/1992, 113/1993) u odredbi članka 8. stavak 1. točka 3. traži za primitak u hrvatsko državljanstvo prijavljeni boravak na teritoriju Republike Hrvatske u trajanju od 5 godina.

Od punoljetstva do podnošenja zahtjeva za primitak u hrvatsko državljanstvo B A. nije proteklo pet godina.

Ona za vrijeme malodobnosti (osim mjesec dana prije navršene osamnaeste godine života) nije imala prijavljeno boravište, te nije ni imala dužnost (niti pravo) izvršiti tu prijavu, jer je, prema tada važećem Zakonu o prijavljivanju prebivališta i boravišta građana, to bila obveza njezinih roditelja, što je u skladu s pozitivnim propisima.

Iz podataka u spisu nesporno proizlazi da je podnositeljica ustavne tužbe rođena u D. i da je neprekidno tamo prebivala i boravila zajedno sa svojim roditeljima.

Time što se njezin zahtjev odbija, jer nije imala prijavljeno boravište od pet godina, zadire se u pravo i obvezu prijave boravišta za vrijeme malodobnosti. Na taj način su malodobnici, o čijem interesu vode brigu roditelji, ili zakonski zastupnici, stavljeni u položaj ovisnosti o punoljetnim osobama koji svojom voljom slobodno raspolažu, ali zbog toga su ujedno, radi pogrešne primjene propisa, stavljeni u neravnopravan položaj prema punoljetnim osobama u pravnoj situaciji, odlučivanja o zahtjevu za prijem u hrvatsko državljanstvo.

Ustavni sud je, na temelju iznijetog utvrdio, da su B. A. povrijeđena ustavna prava iz članka 14. Ustava, jer ovaj propis jamči jednaka prava svim građanima, pa i u svezi dobne razlike i mogućnosti raspolaganja svojom voljom, u kom slučaju se o takvim osobama treba voditi posebna briga zaštite njihova interesa.

Članak 19. Ustavnog zakona, propisuje utemeljenost na zakonu akata državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti. Stajalište je ovog Suda da je i to ustavno pravo podnositeljice ustavne tužbe povrijeđeno, jer se pri odlučivanju u ovom slučaju nije uzelo u obzir da boravište i prebivalište roditelja upućuje na pretpostavku boravišta i prebivališta maloljetnog djeteta.

U istom kontekstu Ustavni sud smatra da su u izreci navedenim odlukama podnositeljici povrijeđena i ustavna prava iz članka 26. Ustava, koji predviđa jednakost pred sudovima i inim tijelima svih gradana i stranaca.

Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 34/1992), Republika Hrvatska priznaje i štiti ljudska prava i slobode, a posebice- pod točkom 1) - pravo na poštivanje osobnog i obiteljskog života, doma i pisma (članak 35. i 37. Ustava Republike Hrvatske), te pod točkom 1) sva ostala prava predviđena u međunarodnim instrumentima.

Primjerice, prema Konvenciji o pravima djeteta, koja u Republici Hrvatskoj jest na snazi (članak 7. i 8 ) odmah nakon rođenja djeteta treba upisati u matične knjige i od rodenja ima pravo na osobno ime i pored ostalih prava ima pravo na stjecanje državljanstva.

Prema propisima koji su regulirani sticanje državljanstva poslije rođenja podnositeljice pa do 1991. godine, ona je, uz očitovanje roditelja, imala sve pretpostavke da bude državljanka tada SR Hrvatske (članak 4. navedenog zakona) S obzirom da njezini roditelji nisu zatražili prijem u hrvatsko državljanstvo djeteta, ona ga nije stekla unatoč tome što je rođena u D.

Članak 9. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske određuje da se hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak uređuje zakonom. Iz ovog ustavnog načela slijedi da propise treba primjenjivati prema izričaju kao i smislu zakona, a smisao Zakona o prebivalištu i boravištu kao i Zakona o hrvatskom državljanstvu, nije u tome da se od maloljetnika traži ispunjenje obveza koji oni ne mogu ispuniti, odnosno da se propuštanje obveza njihovih roditelja, stavlja na teret i štetu djeteta.

Donoseći ovu odluku Ustavni sud je imao u vidu i odredbe članaka 62. i 63. Ustava Republike Hrvatske posebno jamče zaštitu mladeži što ukazuje na potrebu da se odredbe pojedinih pozitivnih propisa, naročito ako detaljno ne propisuju pojedine pravne situacije, trebaju tumačiti i primjenjivati u smislu jamstava iz Ustava Republike Hrvatske o toj zaštiti.

Polazeći od izloženog ovaj Sud je utvrdio da je Upravni sud svojom presudom povrijedio naznačena ustavna prava R A. , jer nije u okviru svojih ovlasti i procesnih normi utvrđivao osnovanost rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, a što je bilo obvezan učiniti zbog navedenih razloga.

Isto tako Ministarstvo unutarnjih poslova svojim rješenjem stavilo je podnositeljicu u neravnopravan položaj s drugim građanima, jer se njoj na štetu odlučivalo o obvezi prijave boravka, a tu obvezu po propisima pre preterito ni pro futuro a niti de lege lata, u trenutku odlučivanja podnositeljica kao malodobna osoba nije imala.

U ponovnom postupku Ministarstvo unutarnjih poslova ponovno će odlučivati o zahtjevu B. A., imajući u vidu iznijeto.

Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama". na temelju članka 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj- U-III-663/1994

Zagreb, 26. travnja 1995.