Zakoni i propisi - Pravni savjeti 22 31.03.1995 Odluka Ustavnog suda Republioke Hrvatske broj U-III-188/1995.
  INTERNET USLUGE - IZRADA POSLOVNIH PLANOVA - IZRADA WEB STRANICA ZA TVRTKE - IZRADA CMS STRANICA  
   
POSLOVNI PORTAL TVRTKE POSLOVNI FORUM d.o.o. - Internet i poslovne usluge za poduzetnike
Poslovni Forum d.o.o. pokrenut je od strane stručnjaka na području ekonomije, financija, prava i informatike, a nakon sveobuhvatne analize tržišta i poslovanja poslovnih subjekata, kako bi se uz korištenje suvremenih metoda i visoke tehnologije cjelovito pristupilo unapređenju poslovanja svih poslovnih subjekata na jednostavan i učinkovit način.
Poslovni Forum omogućuje prikupljanje informacija o stanju na tržištu, analizu tržišta, pregled cijena i asortimana konkurencije, kvalitetnu izradu poslovnih planova i investicijskih projekata, te financiranje novih ulaganja, savjete i konzultacije u svezi trgovačkog, građanskog, radnog i upravnog prava, poreza i drugih oblasti. Kada netko putem Interneta traži tko nudi određene proizvode ili usluge, neka nađe Vas i Vašu detaljnu i ažuriranu ponudu! Zašto tisuće posjetitelja prepuštati konkurenciji!

Naručite CMS - Predstavite svoju tvrtku, obrt ili udrugu!
 
 
  LINK NA PREGLED SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - LINK NA PREGLED POSLOVNIH INFORMACIJA  


Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga



Neslužbeni pregled iz Narodnih novina:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kućeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela odlučujući o ustavnim tužbama Ružice Horvatinović, Gordane Gasparini, Erike Kocijančić, Vesne Milošević, Petra Novoselca, Vladimira Primorca, Amare Trgo, Rudolfa Frančule, Milivoja Mikora, mr. Marka Popovića, Sovjetke Režić, Georga Šnura i Dubravke Butković-Brljačić, na sjednici Suda održanoj 29. ožujka 1995. godine donio je

ODLUKU

I IZDVOJENO MIŠLJENJE

I.

Usvajaju se ustavne tužbe te se ukida odluka Državnog sudbenog vijeća o imenovanju sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I-1/1995 od 16. veljače 1995. godine i sve radnje koje je Vijeće poduzelo u postupku imenovanja sudaca tog suda.

II.

Predmet se vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak raspravljanja i glasovanja o kandidatima i njihovog imenovanja za suce Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na temelju liste kandidata ministra pravosuđa od 19. siječnja 1995. i u okviru uvjeta propisanih oglasom Ministarstva pravosuda Republike Hrvatske (Klasa: 740-03/94-01/01, Urbroj: 514-02-94-3 od 1. prosinca 1994., objavljenog u "Narodnim novinama", broj 88/94).

III.

Nastupanje pravnih učinaka ove odluke u odnosu na sve kandidate koji su sudjelovali u postupku provedenom u povodu oglasa za imenovanje sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kako za one koji su imenovani za suce, tako i za one koji nisu imenovani, odgađa se do donošenja nove odluke Državnog sudbenog vijeća o imenovanju sudaca, a najkasnije do isteka roka od tri mjeseca računajući od dana objave ove odluke u "Narodnim novinama", službenom listu Republike Hrvatske.

IV.

Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama", službenom listu Republike Hrvatske.

Obrazloženje

I.

Ružica Horvatinović, Gordana Gasparini Erika Kocijančić, Vesna Milošević, Petar Novoselec Vladimir Primorac i Amara Trgo - svi sudionici postupka u povodu oglasa (nastavno: natječaja) Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske za slobodna mjesta sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske (nastavno: Vrhovni sud) - podnijeli su zajedničku tužbu radi osporavanja ustavnosti i zakonitosti odluke Državnog sudbenog vijeća (nastavno: Vijeće) o imenovanju sudaca Vrhovnog suda broj I-1/1995 od 16. veljače 1995. godine. Milivoj Mikor, također kandidat u natječaju, podnio je samostalnu tužbu protiv iste odluke. Kandidati Rudolf Frančula, mr. Marko Popović, Sovjetka Režić, Georg Šnur i Dubravka Butković-Brljačić naknadno su se pri družili tužbi grupe tužitelja. Iz izjašnjenja kandidata u natječajnom postupku Milivoja Antuna Lazića Tome Štedula, Davora Krtića, Ivice Crnića i Vjekoslava Lojena proizlazi da ne žele pristupiti tužbi, a posljednji od imenovanih osporrio je nadležnost Ustavnog suda u ovom predmetu. Svi podnositelji tužbe smatraju da su u natječajnom postupku prekršene odredbe zakona, pa je zbog toga i pobijana odluka nezakonita; da su im time povrijeđene ustavne slobode i prava čovjeka i građanina iz članaka 14.18.19.26. i 44. i stavka 1. članka 121. Ustava Republike Hrvatske kao i temeljne odredbe Ustava iz članaka 3. i 4 te stavka 2. članka 5. Zbog toga predlažu da se pobijana odluka Vijeća ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Ustavni sud poduzeo je ove postupovne radnje: - Vijeću su dostavljene ustavne tužbe radi davanja mišljenja i izjašnjenja o spornim pitanjima, te je zatraženi dostava cjelokupnog spisa koji se odnosi na predmet tužbi. Vijeće se je odazvalo pozivu Ustavnog suda. - od Ministarstva pravosuđa zatraženi su spisi koji s odnose na predmet tužbi. Ministarstvo je udovoljilo ovom traženju. - svim kandidatima s Liste kandidata za suce Vrhovnog suda od 19. siječnja 1995. koju je utvrdio ministar pravosuđa, dostavljene su ustavne tužbe radi eventualnog isjašnjenja o navodima i zahtjevima iz tužbi. Već je objašnjeno koji su se kandidati, i na koji, način, odazvali. - Od podnositelja ustavnih tužbi zatraženo je da Ustavnom sudu pošalju pobijanu odluku u izvorniku ili prijepisu. Neki od podnositelja tužbi odazvali su se pozivu. Ustavne tužbe su osnovane. Nakon razmatranja ustavnih tužbi, mišljenja i izjašnjenja Vijeća o navodima iz ustavne tužbe od 6. ožujka 1995., izjašnjenja pojedinih kandidata u natječaju, pojavila su se slijedeća sporna pitanja od važnosti za odlučivanje u ovom predmetu:

1. pitanje je li Ustavni sud nadležan za postupanje i odlučivanje u ovoj pravnoj stvari;

2. je li trebalo pribaviti ocjenu obnašanja sudačke dužnosti ili mišljenje o kandidatima u natječaju;

3. je li Vijeće bilo ovlašteno smanjiti broj slobodnih mjesta sudaca;

4. jesu li kandidati prilikom odlučivanja i glasovanja stavljeni u nejednak (diskriminirani) položaj, te

5. od kakvog je značenja nedostatak obrazloženja u pobijanoj odluci. U nastavku ovog teksta će se o tim pitanjima (i tim redom) izložiti stavove stranaka i ocjene Ustavnog suda.

1. Nadležnost Ustavnog suda

1.1. Kandidat u natječaju Vjekoslav Lojen u svom izjašnjenju smatra da ne postoje zakonske pretpostavke za pobijanje osporene odluke ustavnim tužbama ili drugim pravnim sredstvima, jer je Vijeće isključivo nadležno imenovanje odnosno neimenovanje sudaca pa je zakon: i ustavno pravo članova Vijeća da donose odgovarajuće odluke.

1.2. U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu (članak 4. Ustava). Polazeći od ove temeljne odredbe, u okviru sudbene vlasti ustrojeno je posebno državno tijelo- Državno sudbeno vijeće - s ovlaštenjem da imenuje i razrješava suce i državne odvjetnike te da odlučuje o njihovoj disciplinskoj odgovornosti (stavak 1. članka 121. Ustava; članak 12. Zakona o Državnom sudbenom vijeću - nastavno ZDSV - "Narodne novine", broj 58/93). S obzirom na položaj Vijeća u sustavu državne vlasti protiv njegovih odluka nije dopuštena žalba, već samo izvanredna pravna sredstva određena posebnim propisima. U stavku 3. članka 120. Ustava određuje se da protiv odluke o razrješenju od sudačke dužnosti sudac ima pravo podnijeti zahtjev za zaštitu Županijskom domu Sabora Republike Hrvatske, a u stavku 2. taksativno se navode slučajevi kad sudac može biti razriješen sudačke dužnosti. Ove ustavne odredbe ne mogu se primijeniti na osporenu odluku, jer se njome suci ne razrješuju nego se imenuju. To se odnosi i na onaj (konkludentni, prešućeni) dio osporene odluke koji se tiče kandidata koji nisu imenovani za suce, bez obzira što nekima od njih (onima koji su bili suci Vrhovnog suda u vrijeme provođenja natječaja) prestaje sudačka dužnost (arg. iz članaka 101. i 102. Zakona o sudovima - nastavno ZS - "Narodne novine", broj 3/1994). Ovo stoga što prestanak sudačke dužnosti (po sili zakona) zbog toga što sudac nije ponovno imenovan nije isto što i razrješenje od sudačke dužnosti, do kojeg dolazi iz drugih razloga i na temelju (konstitutivne) odluke o razrješenju. Protiv odluke Vijeća o disciplinskom kažnjavanju sudac ima isto pravno sredstvo, tj. može podnijeti zahtjev za zaštitu Županijskom domu Sabora. Protiv odluke Vijeća o imenovanju sudaca nije, ni u Ustavu niti u Zakonu o Državnom sudbenom vijeću, predviđeno nikakvo posebno pravno sredstvo, što ne znači da ga nema. Osporena odluka Vijeća o imenovanju sudaca Vrhovnog suda po svojem je pravnom značaju konačni pojedinačni akt državne vlasti kojim se rješava o pravima i pravnim interesima kandidata koji su sudjelovali u natječajnom postupku. S obzirom da za zaštitu kandidata nije predviđen drugi pravni put, valja razmotriti dva izvanredna pravna sredstva - koja se odnose baš na takav slučaj - i koja stoje u prividnoj konkurenciji. To su pravna sredstva iz: - stavaka 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (nastavno: UZUS - "Narodne novine", broj 13/1994), iz kojih proizlazi da svatko može podnijeti ustavnu tužbu ako smatra da mu je odlukom sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina, sve pod pretpostavkom da zbog povrede tih ustavnih prava nije dopušten drugi pravni put. - članka 66. Zakona o preuzimanju Zakona o upravnim sporovima (nastavno: ZUS - "Narodne novine", broj 9/1992 i 77/1992), po kojem o zahtjevu za zaštitu Ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ako je takva sloboda ili pravo povrijeđeno konačnim pojedinačnim aktom, odlučuje sud nadležan za upravne sporove (Upravni sud Republike Hrvatske) odgovarajućom primjenom propisa za upravni spor (tzv. kvazi-upravni spor), sve pod pretpostavkom da nije osigurana druga sudska zaštita; Upravnosudski (i kvazi-upravnosudski) postupak provodi se, u načelu, kad se osporava zakonitost konačnog pojedinačnog akta donesenog od strane državnih tijela i tijela s javnim ovlastima, koja spadaju u oblast upravne vlasti, tj. kad se odlučuje u upravnim (kvazi-upravnim) stvarima. To proizlazi ne samo iz prirode stvari, već i iz članka 1. ZUS koji ima šire, programatsko značenje i ne odnosi se samo na upravnosudski već i na kvaziupravnosudski postupak. Državno sudbeno vijeće po svojoj pravnoj prirodi je državno tijelo koje ima ovlasti u djelokrugu sudbene vlasti, i spada u oblast sudbene vlasti. Zbog toga postupak za imenovanje sudaca koji provodi i u kojem odlučuje Vijeće nije upravna stvar, pa za kontrolu njegovih odluka nije nadležan Upravni sud u upravnosudskom postupku. Isto stajalište, s drugačijim obrazloženjem, izrazio je i Vrhovni sud u presudi od 9. ožujka 1995. broj Uzz 5/95. Iz izloženog slijedi da odlučivati o tome je li odlukom Vijeća o imenovanju sudaca povrijeđeno jedno od Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina može samo Ustavni sud u postupku povodom ustavne tužbe, jer je on izričito ovlašten s tog gledišta kontrolirati i ukinuti ne samo odluke upravne vlasti i inih tijela s javnim ovlastima, nego i odluke sudbene vlasti (članak 28. UZUS).

2. Pitanje ocjene obnašanja sudačke dužnosti odnosno mišljenja o kandidatima.

2.1. Podnositelji ustavnih tužbi tvrde da ni za jednoga od njih nije dana ocjena obnašanja sudačke dužnosti, a od imenovanih sudaca dana je samo za jednoga, iz čega slijedi da pobijana odluka nije utemeljena na člancima 8, 51 i 52 ni na stavku 1. članka 53. ZS, pa su zbog toga povrijeđena njihova ustavna prava iz članaka 14, 19, 26. i 44. Ustava. U izjašnjenju Vijeća priznaje se da navedene ocjene nisu dane, ali se navodi da se ni ne mogu dati za sve kandidate (npr. za one koji nisu suci); da je ministar pravosuđa zauzeo stajalište da ocjene nisu potrebne, time što je vijeću dostavio listu kandidata koji ispunjavaju pretpostavke za imenovanje; te da se ocjena daje svake tri godine računajući od dana stupanja na snagu Zakona o sudovima (stavak 1. članka 54), pa se ona ne odnosi na suce koji su imenovani po dosadašnjim propisima.

2.2. Nejasna formulacija iz članka 51. ZS da "za imenovanje za suca višeg suda" sudac treba imati stručno znanje i sposobnost koja se utvrđuje ocjenom obnašanja sudačke dužnosti, zavodi na tumačenje da se to odnosi na sva imenovanja u "više sudove". Ostaje nejasno koji bi to bili viši sudovi", a koje bi trebalo smatrati "nižim sudovima". Navedeni izričaj treba smisleno tumačiti u relativnom, a ne u apsolutnom smislu: "viši sud" je onaj koji je viši od onoga iz kojeg dolazi sudac koji se imenuje u viši sud. Drugim riječima, radi se o napredovanju suca, o njegovom promaknuću iz nižeg suda u viši, jer u novom sustavu sudbene vlasti za koju je značajna stabilnost obnašanja sudačke dužnosti - drugačijih imenovanja sudaca ni nema, osim kad se sudac prvi puta imenuje. Uz takvo tumačenje odredbe zakona moguće je dati ocjenu obnašnja sudaćke dužnosti, jer u vrijeme imenovanja u viši sud sudac već obnaša sudačku dužnost u nižem sudu; smisao dobiva i odredba da se ocjena daje svake tri godine (stavak 1. članka 54. ZS), jer prije isteka tog roka ne treba očekivati napredovanje suca; a jasan je i krajnji domet ocjene, tj. da sudac, pored ostalog, ne ispunjava uvjete za napredovanje ili da ispunjava uvjete za napredovanje (stavak 2. članka 54). S obzirom na to da je ovaj sistem praćenja i ocjene sudaca očito prilagođen novoj koncepciji stalne sudačke dužnosti, njega se može i treba primjenjivati samo u novom sudbenom sustavu koji se tek ustrojava. U stavku 1. članka 17. Zakona o Državnom sudbenom vijeću (koji se odnosi na sva imenovanja, a ne samo na slučajeve napredovanja sudaca) određuje se, međutim, da je ministar pravosuđa dužan zatražiti mišljenje (i podatke) o svim kandidatima od predsjednika suda u koji se imenuju suci (u ovom slučaju od predsjednika Vrhovnog suda); da na temelju tog mišljenja i drugih podataka ministar utvrđuje koji kandidati ispunjavaju uvjete za suca i sastavlja listu kandidata abecednim redom (stavak 2), te da je dužan listu, obavijest o kandidatima koji nisu stavljeni na listu te mišljenja sudova o prijavljenim kandidatima dostaviti Vijeću (stavak 3). U citiranim zakonskim odredbama ne pojašnjava se o čemu se daje mišljenje, ali se ono zasigurno ne iscrpljuje (samo) u ocjeni formalnih zakonskih pretpostavaka za imenovanje suca (članci 49. i 50. ZS), jer su ta pitanja već riješena sastavljanjem liste kandidata; mišljenje se treba prvenstveno odnositi na suštinske kvalitete svakog kandidata ponaosob (kao što su njegova stručnost, uspješnost u radu, a po potrebi i druga osobna svojstva), jer se samo takvim mišljenjem može osigurati argumentirana rasprava i odlučivanje na sjednici Vijeća. Jasno je da dano mišljenje ne vezuje članove Vijeća i da se oni mogu slobodno opredjeljivati za kojeg će kandidata glasovati u skladu s vlastitom savješću i osobnim uvjerenjem; obvezatnost davanja mišljenja o svim kandidatima trebala bi samo omogućiti članovima Vijeća bolje i razložitije zauzimanje stajališta. Vijeće je također zauzelo takvo stajalište, što proizlazi iz njegove najrecentnije prakse. Iz zapisnika sa VI. sjednice Vijeća od 17. veljače 1995, na kojoj se odlučivalo o imenovanju predsjednika Upravnog suda, Visokog trgovačkog suda i županijskih sudova, proizlazi da je predsjednik Vrhovnog suda (u svojstvu predsjednika neposredno višeg suda od sudova za koje su imenovani predsjednici - stavak 1. članka 17. ZDSV) davao mišljenja u sadržaju koji je ovdje izložen. Mišljenja su, doduše, dana usmeno, u toku raspravljanja na sjednici Vijeća (i ne baš na kvalitetan način), no dana su za svakog kandidata ponaosob i odnosila su se na njihove suštinske osobine koje su, po mišljenju predsjednika Vrhovnog suda, bile važne za donošenje odluke. U predmetu u kojem je donesena osporena odluka nije bilo tako. Dopisom od 21. prosinca 1994, uz koji je priložio prijave kandidata, ministar pravosuđa je od predsjednika Vrhovnog suda zatražio mišljenje i podatke o svim kandidatima, a ovaj je odgovorio dopisom od 10. siječnja 1995. uz koji je priložio potrebne podatke, ali nije dao mišljenje u smislu citiranih zakonskih odredaba (u stvari, u dopisu stoji da se daju podaci i mišljenje, ali se mišljenje odnosi samo na formalne pretpostavke za imenovanje sudaca). Posljedica je ovog propusta što se na sjednici Vijeća nije vodila nikakva rasprava o stručnim i drugim kvalitetama kandidata za Vrhovni sud, nisu izneseni nikakvi razlozi na temelju kojih se neki predlažu za imenovanje, a drugi se ne predlažu, pa se i donošenje odluke svelo na puko glasovanje bez ikakvih argumenata. Ovaj propust ima posebnu težinu ako se ima u vidu da se prvi puta imenuju suci sa stalnom sudačkom dužnosti. 2.3. Iz izloženog slijedi da pobijana odluka nije utemeljena na odredbi članka 8. Zakona o sudovima, po kojoj se suci imenuju uz uvjete i po postupku u kojem se osigurava stručnost, neovisnost i dostojnost za obnašanje sudske dužnosti, niti na odredbama članka 17. Zakona o Državnom sudbenom vijeću. Time su povrijeđena ustavna prava podnositelja tužbi iz stavka 2. članka 14. (jednakost pred zakonom), članka 26. (jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti) i članka 44. (pravo pod jednakim uvjetima sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe) Ustava. Pravo pod jednakim uvjetima biti primljen u javne službe (članak 44. Ustava) ne znači samo formalnu jednakost u natječaju, već i pravo svakog kandidata da se, na jednak način za sve, uzmu u obzir stručna, moralna i druga svojstva svakoga ponaosob. Izjednačavanje kandidata na način da se ni za jednoga od njih ne prosuđuju rečena svojstva, znači, u suštini, iznevjeravanje načela jednakosti, a ne njegovo ostvarenje. Ustavno pravo na jednakost povrijeđeno je i time što Vijeće nije postupalo na jednak način prema svim kandidatima - na sjednici od 16. veljače 1995. nisu o kandidatima dana nikakva mišljenja, a već idućeg dana na sjednici od 17 veljače 1995. iznesena su mišljenja o svim kandidatima. Treba pretpostaviti i nadati se da će se tako postupati i na idućim sjednicama.

3. Ograničenje broja slobodnih mjesta za suce Vrhovnog suda

3.1. Podnositelji tužbi tvrde da je Vijeće svojom odlukom smanjilo broj sudaca Vrhovnog suda (sa 37 na 25); da odluku o broju sudaca u sudu donosi ministar pravosuđa, da je Vijeće bilo dužno imenovati 37 sudaca, te da nije imalo ni ustavno ni zakonsko ovlaštenje smanjiti ovaj broj. Smatraju da je time povrijeđeno njihovo pravo da budu imenovani nepreostalih 12 slobodnih mjesta sudaca, pa su time povrijeđena njihova ustavna prava iz članaka 26. i 44. Ustava, a sam postupak imenovanja je suprotan zakonu i stavku 2. i članka 5. i stavku 2. članka 121 Ustava. Navode da je povrijeđeno načelo diobe vlasti iz članka 4. Ustava, jer je Vijeće, kao tijelo sudbene vlasti, preuzelo ovlasti ministra pravosuđa, tj. izvršne vlasti. U svom izjašnjenju Vijeće navodi da je imenovalo 25 sudaca, ali nije odredilo da Vrhovni sud ima toliki broj sudačkih mjesta; da nema propisa po kojem bi sva sudačka mjesta morala biti popunjena; te da svojom odlukom da imenuje 25 sudaca nije utjecalo na odluku ministra pravosuđa o ukupnom broju od 37 sudaca Vrhovnog suda.

3.2. Iz podataka u spisu proizlazi da ministar pravosuđa nije, za sada, odredio okvirna mjerila za rad sudaca za Vrhovni sud (članak 47. ZS), uvažavajući preporuku iz Zaključaka proširene opće sjednice Vrhovnog suda od 8. travnja 1994. O tome je, kao i o svojoj odluci da Vrhovni sud ima 37 sudaca (članak 46. ZS), svojim dopisima od 30. studenoga 1994. obavijestio Vijeće i predsjednika Vrhovnog suda, te pozvao predsjednika da podnese prijedlog o imenovanju sudaca. Predsjednik Vrhovnog suda je dopisom od 1. prosinca 1994. predložio da se objavi slobodnim svih 37 mjesta sudaca, što je ministar učinio oglasom u "Narodnim novinama", broj 88/94 od 5. prosinca 1994. godine (članak 16. ZDSV). Iz zapisnika s V. sjednice Vijeća od 16. veljače 1995. (str. 8) proizlazi da je ono, prije nego se pristupilo odlučivanju i glasovanju o imenovanju sudaca na prijedlog predsjednika Vrhovnog suda donijelo odluku da se popuni samo 25 sudačkih mjesta, s obrazloženjem koje je dao predsjednik, tj. da je to dovoljan broj sudaca, da natječaj nije adekvatno objavljen te da bi se - ako se imenuje svih 37 sudaca - time zatvorilo vrata drugim istaknutim pravnicima, s obzirom da je sudačka dužnost imenovanih sudaca stalna. Za takvu odluku glasovalo je 12 članova Vijeća dok su dvojica bila za to da se imenuje svih 37 sudaca Vrhovnog suda. Iz svega što je izloženo slijedi da je odluku o određivanju broja sudaca Vrhovnog suda donijelo nadležno tijelo (ministar pravosuđa - članak 46. ZS), ali da ministar nije donio okvirna mjerila za rad sudaca, što je trebalo učiniti u smislu članaka 46. i 47. Zakona o sudovima; te da su slobodna mjesta sudaca objavljena u skladu s odredbom članka 16. Zakona o Državnorn sudbenom vijeću, tj. da je to učinilo Ministarstvo pravosuđa na prijedlog, predsjednika Vrhovnog suda. Odluka Vijeća da se imenuje samo 25 sudaca Vrhovnog suda, a ne svih 37, nije utemeljena na zakonu, pa zbog toga nije u skladu sa zakonom ni pobijana odluka kojom je imenovano samo 25 sudaca. Ovo stoga što Vijeće nije bilo ovlašteno ograničiti broj slobodnih mjesta sudaca, nakon što su ta mjesta na zakonit način objavljena. Ovaj se zaključak temelji na slijedećim razlozima: - Opozvati oglašavanje slobodnih mjesta sudaca (tj. javni natječaj) odnosno ograničavati uvjete iz natječaja može (kad za to postoje zakonske pretpostavke) samo ono državno tijelo koje je natječaj objavilo, i to u postupku koji je propisan za objavljivanje natječaja. (Valja naglasiti da ograničavanje broja slobodnih mjesta sudaca nije drugo do djelomično opozivanje natječaja) To znači da je u ovom slučaju za ograničavanje uvjeta iz natječaja (smanjivanje slobodnih mjesta) bilo nadležno Ministarstvo pravosuđa, a ne Vijeće (arg. iz članka 16. ZDSV). Točno je da ne moraju biti popunjena sva sudačka mjesta u određenom sudu, ali ako se to iz nekih razloga želi, onda treba oglasiti manji broj radnih mjesta od ukupnog broja sudačkih mjesta u sudu. Odluku o tome donosi također Ministarstvo pravosuđa, uz pristanak predsjednika tog suda ili predsjednika neposredno višeg suda (članak 16. ZDSV). Po članku 12. Zakona o Državnom sudbenom vijeću u djelokrug Vijeća spada imenovanje određenih pravosudnih djelatnika (i odlučivanje o njihovom razrješavanju i o disciplinskoj odgovornosti). Sva ostala pitanja koja se tiču pravosudne djelatnosti nisu u nadležnosti Vijeća, pa tako ni pitanje koliko sudaca treba da ima odredeni sud niti koliko će sudaca biti imenovano, jer to spada u poslove pravosudne uprave koji su u nadležnosti Ministarstva pravosuda (članci 37. i 38. ZS). Nakon što je natječaj objavljen na zakonom propisan način, Vijeće treba obaviti posao imenovanja sudaca, držeći se natječajnih uvjeta. Može se desiti da Vijeće u konkretnim okolnostima ne bude u mogućnosti imenovati onaj broj sudaca koji odgovara natječajnim uvjetima, npr. kad nema dovoljan broj kvalitetnih kandidata ili kad postoje druge smetnje za uspješno okončanje natječajnog postupka. No u tom slučaju imenovanje manjeg broja sudaca uvjetovano je objektivnim okolnostima, a nije posljedica izražene volje Vijeća odnosno njegove odluke da se imenuje manji broj sudaca. - Javno oglašavanje odnosno natječaj je javno obećanje koje na jednoj strani stvara dužnost da se razmotre sve prijave kandidata i postupi u skladu s uvjetima natječaja, s na drugoj strani pravo da se pod jednakim uvjetima sudjeluje na natječaju. Zbog toga se natječaj, u pravilu, ne može opozvati ili ograničiti - posebice nakon što je istekao rok za podnošenje prijava kandidata - jer se time zadire u njihova prava. Ova pravila proizlaze iz same prirode javnog oglašavanja odnosno natječaja, ona su se stvarala i ustalila u praksi državnih i inih tijela u postupcima koji se provode u svezi s oglašavanjem odnosno natječajem, pa nema razloga da se ne primijene i u ovom slučaju.

3.3. Smanjenjem broja slobodnih mjesta sudaca u Vrhovnom sudu Vijeće je, na način koji je suprotan zakonu, podnositeljima ustavne tužbe povrijedilo ustavno pravo iz članaka 26. i 44. Ustava. Ujedno je povrijeđeno ustavno načelo diobe viasti iz članka 4. Ustava, jer je Vijeće - koje ima ovlasti u okvirima sudbene vlasti - neustavno preuzelo ovlaštenja izvršne vlasti (Ministarstva pravosuđa), time što je ograničilo slobodan broj sudačkih mjesta u natječaju kojeg je objavilo Ministarstvo. Time je Vijeće povrijedilo i temeljnu odredbu Ustava iz stavka 2. članka 5, po kojoj je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

4. Nejednaki položaj kandidata prilikom glasovanja i odlučivanja

4.1. Podnositelji ustavnih tužbi tvrde da se na sjednici Vijeća nije glasovalo na temelju liste kandidata koja je sastavljena abecednim redom, već na temelju liste od 25 kandidata koju je protuzakonito sastavio predsjednik Vrhovnog suda; da se o ostalima glasovalo "kao o kandidatima s ostatka liste ministra", i to nakon što je prethodno odlučeno da se imenuje samo 25 sudaca i nakon što su ti suci bili izabrani. U izjašnjenju Vijeća navodi se da lista kandidata koju sastavlja ministar pravosuđa nije prijedlog o kojem se glasuje" već prijedlog može podnijeti svaki član Vijeća· da okolnost što lista mora biti sastavljena abecednim redom nema posebne važnosti; da predsjednik Vrhovnog suda nije sastavio posebnu listu, već je istaknuo prijedlog o kojem se glasovalo, te da se nakon toga glasovalo pojedinačno i o svim drugim kandidatima.

4.2. Poslovnik Državnog sudbenog vijeća ("Narodne novine", broj 85/1994) manjkav je posebno u dijelu koji se odnosi na glasovanje i odlučivanje na sjednicama Vijeća. Iz stavaka 1. i 3. članka 7. proizlazi da se glasuje "za" ili "protiv" prijedloga, ali se ne objašnjava što je taj prijedlog i tko ga podnosi. U stavku 2. članka 18. određuje se da se u sjednici razmatraju prijave i odlučuje za svako mjesto posebice; treba pretpostaviti da prijave treba razmatrati redom kako su kandidati uvršteni u listu Zakonska odredba po kojoj je ministar pravosuđa dužan, nakon što je proveo zakonom regulirani postupak, sastaviti listu kandidata koji ispunjavaju uvjete za imenovanje i to baš abecednim redom (stavak 2. članka 17. ZDSV), nema za svrhu samo uobičajeno sređivanje i bolju preglednost liste, već i da se kandidati svrstaju redom koji omogućuje maksimalnu objektivnost. Svrha je odredbe spriječiti upravo ono što se desilo na sjednici Vijeća - da se arbitrarnim postupanjem neki kandidati izdvoje iz reda po kojem su svrstani u listi, da se o njima prvenstveno i posebno glasuje i odlučuje i da se time stave u povlašteni položaj u odnosu na druge kandidate s liste. Samu listu ne bi trebalo shvatiti kao puki popis kandidata koji ispunjavaju uvjete za imenovanje, nego i kao temeljni prijedlog o kojem treba glasovati i odlučivati, i to baš redom koji je utvrđen u listi. Takvo stajalište je, uz bitnu iznimku, na konkludentan način usvojilo i Vijeće time što je - nakon što se odglasovalo za kandidate koje je predložio predsjednik Vrhovnog suda - nastavilo glasovanje za ostale kandidate po redu kojim su svrstani u listi, iako njih nijedan član Vijeća nije predložio za imenovanje; glasovalo se, dakle, na temelju same liste, bez posebnog prijedloga. Svaki član Vijeća može, naravno, iznijeti svoje mišljenje koga bi trebalo imenovati za suca, ali ne tako da se neki kandidati izdvoje iz liste i da se o njima posebno i prvenstveno glasuje, jer se na taj način stvaraju posebne, privilegirane liste, bez obzira zvale se one liste ili prijedlozi. Ako se ima u vidu da se u ovom predmetu glasovalo i odlučivalo bez ikakvih argumenata i kriterija za donošenje odluke o imenovanju; da je u toku sjednice Vijeća, na prijedlog predsjednika Vrhovnog suda, donesena odluka da se imenuje samo 25 sudaca; da je odmah nakon toga isti predsjednik podnio svoj prijedlog za izbor poimenično određenih 25 kandidata s liste; da se odmah pristupilo glasovanju o tih 25 kandidata, bez obzira na abecedni red iz liste; da su ti kandidati dobili maksimalan (ili skoro maksimalan) broj glasova, pa su time već bili izabrani; i da se tek tada, nakon svega izloženog, prešlo na glasovanje o ostalim kandidatima s liste, jasno je da su ti kandidati bili u diskriminiranom položaju, s bitno smanjenim izgledima da dobiju potreban broj glasova za imenovanje. Očito je da su članovi Vijeća - nakon što su već praktički odlučili o imenovanju sudaca iz prijedloga predsjednika Vrhovnog suda pristupili glasovanju za ostale kandidate kao rutinskom poslu kojeg treba odraditi radi očuvanja procesnih formalnosti, pa su na odgovarajući način i glasovali.

4.3. Takvo postupanje je u očiglednoj nesuglasnosti sa zakonom, njime se izigrava svrha natječaja, pa nema sumnje da su time povrijeđena ustavna prava podnositelja tužbi iz članaka 14, 26. i 44. Ustava.

5. Nedostatak obrazloženja u pobijanoj odluci

5.1 Podnositelji ustavne tužbe tvrde da pobijana odluka ne sadrži nikakve razloge (obrazloženje) zašto oni nisu imenovani za suce Vrhovnog suda, pa zbog toga ne mogu ostvariti ustavno pravo na učinkovitu pravnu zaštitu, što čini povredu ustavnih prava iz članaka 18. i 19. Ustava. U izjašnjenju Vijeće tvrdi da nijednim zakonskim propisom nije određeno da bi pobijana odluka morala imati obrazloženje, da je odluka o imenovanju zapravo "akt vladanja" pa stoga ne mora sadržavati razloge.

5.2. Uvidom u spis utvrđeno je da pobijana odluka sadrži sanao spisak kandidata koji su imenovani za suce Vrhovnog suda (toč. I) i odredbu da oni stupaju na dužnost 3. ožujka 1995. godine (toč. II). U odluci se ne navode kandidati koji nisu imenovani za suce, pa se samo iz spiska imenovanih može (arg a contrario) zaključiti koji kandidati nisu imenovani Odluka nema nikakvog obrazloženja (razloga). Točno je da, u načelu, odluka koja nema razloga koji objašnjavaju zašto je donesena (i zašto baš u određenom sadržaju) ne omogućuje učinkovito izjavljivanje sredstava pravne zaštite, pa je takvo pravno stajalište opetovano došlo do izražaja u odlukama Ustavnog suda. No valja konstatirati da pobijana odluka odgovara standardnom sadržaju odluka koje se donose povodom javnog natječaja, jer se u praksi uobičajilo da se u njima navode samo kandidati koji su izabrani (imenovani). Odluka koja i ne spominje kandidate koji nisu imenovani, ne može imati obrazloženje zašto nisu imenovani. Može se dovesti u sumnju je li takav standardni, ali manjkav i jednostran sadržaj odluke primjeren odlučivanju o imenovanju sudaca, posebice kad se radi o kandidatima koji su bili suci Vrhovnog suda a nisu imenovani, pa im uslijed takve (konkludentne, prešućene) odluke o neimenovanju po sili zakona prestaje sudačka dužnost (arg. iz članka 101. i 102. ZS). No ne može se zaključiti da je pobijana odluka - takva kakva jeste i zbog toga što nema obrazloženje - protivna zakonu. Uostalom, obrazloženje odluke koja se donosi na temelju glasovanja moglo bi glasiti samo da kandidat, koji nije imenovan, nije dobio potreban broj glasova. U natječajnim postupcima za popunjavanje slobodnih radnih mjesta priznaje se sudionicima natječaja pravo da uzmu uvid u natječajne spise, te da na temelju razloga koji proizlaze iz tih spisa izjave pravni lijek protiv natječajne odluke, što predstavlja svojevrsnu zamjenu za obrazloženje odluke Pravo na uvid u natječajne spise imaju i kandidati za Vrhovni sud, samo što u spisima Vijeća nema ni traga bilo kakvim razlozima ili kriterijima na temelju kojih se odlučivalo. No to je tema koja je izložena u toč. 3. ove odluke.

II.

Imajući u vidu odredbe članka 25. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske i stavka 3. članka 62. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske, na temelju izloženog Ustavni sud Republike Hrvatske je donio odluku kao u izreci: - da se usvoje ustavne tužbe u ovom predmetu te da se ukine pobijana odluka Vijeća kao i sve njegove radnje u postupku jer su poduzete na nezakonit način (toč. I. izreke). Ovo posljednje posebno se odnosi i na odluku Vijeća da se za suce Vrhovnog suda imenuje samo 25 sudaca. - da se predmet vrati Vijeću na ponovni postupak, a to znači na ponovno raspravljanje i glasovanje o kandidatima i na imenovanje sudaca Vrhovnog suda. Ponovni postupak treba provesti na temelju liste kandidata Ministra pravosuđa i već objavljenog oglasa Ministarstva pravosuđa, jer je postupak oglašavanja i radnje koje su mu prethodile obavljen na način koji je u skladu sa zakonom. Ponovljeni postupak treba provesti poštujući oglašene uvjete, tj. provesti ga za 37 slobodnih mjesta sudaca Vrhovnog suda (točka II. izreke) U ponovljenom postupku Vijeće treba od predsjednika Vrhovnog suda zatražiti pisano mišljenje o svim kandidatima s liste kandidata. - da se nastupanje pravnih učinaka ove odluke - ali samo učinaka koji se tiču kandidata u postupku za imenovanje sudaca - za neko vrijeme odgađa (točka III. izreke). To znači da se učinci odluke koji se odnose na Vijeće ne odgađaju, pa ono može i treba, ne čekajući bilo kakve rokove, provesti ponovljeni postupak i donijeti novu odluku o imenovanju sudaca Vrhovnog suda. Za suce koji su pobijanom odlukom imenovani u Vrhovni sud to znači da i dalje mogu obavljati sudačku dužnost do donošenja nove odluke Vijeća (odnosno do isteka određenog roka), pa i nakon toga ako tom odlukom budu ponovno imenovani. Pravni položaj kandidata koji nisu ponovno imenovani za suce Vrhovnog suda riješit će se novom odlukom Vijeća; do njenog donošenja oni imaju prava iz članka 101. i 102. Zakona o sudovima. Pravni položaj kandidata koji nisu bili suci Vrhovnog suda niti su imenovani za suce tod suda, ne mijenja se odgađanjem nastupanja pravnih učinaka ove odluke; i njihov će konačni pravni položaj ovisiti o novoj odluci Vijeća. Nastupanje pravnih posljedica ove odluke odgađa se do donošenja nove odluke Vijeća, odnosno do isteka roka od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u "Narodnim novinama". Ovaj rok je određen jer je primjeren za ponovno postupanje i odlučivanje Vijeća. Odluka o odgađanju pravnih učinaka ove odluke donesena je radi zaštite pravnog poretka jer je - bez obzira na protupravno postupanje Vijeća i nezakonitost pobijane odluke - valjalo imati u vidu interes pravne sigurnosti i omogućiti neprekinuto djelovanje Vrhovnog suda, bez štete za funkcioniranje sudbene vlasti. - da se ova odluka objavi u "Narodnim novinama" (točka IV. izreke).

Ova odredba dispozitiva temelji se na članku 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, a izrečena je zbog posebne važnosti koju ova odluka ima za državnu i sudbenu vlast i za širu javnost.

Broj: U-III-188/1995.

Zagreb, 29. ožujka 1995.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

Jadranko Crnić, v. r.


Prema Ustavu Republike Hrvatske, a uzimajući u obzir jedno od glavnih načela prava ignorantia iuris nocet (s latinskog nepoznavanje prava šteti - nitko se ne može ispričavati da nije znao da nešto zakonom nije bilo zabranjeno ili regulirano), prije nego što stupe na snagu zakoni i svi drugi propisi državnih tijela obvezno se objavljuju u Narodnim novinama. Osim zakona i drugih akata Hrvatskog sabora, u Narodnim novinama objavljuju se uredbe i drugi akti Vlade Republike Hrvatske, pravilnici, naredbe, napuci koje donose nadležni ministri, presude Ustavnog suda Republike, imenovanja i razrješenja državnih dužnosnika, veleposlanika, te i svi drugi akti državnih institucija. Također u posebnom dijelu (Narodne novine - Međunarodni ugovori) objavljuju se međunarodni ugovori koje je sklopila Republika Hrvatska. U narodnim novinama nalazi se i oglasnik javne nabave.

IZDVOJENO MlŠLJENJE

suca Zdravka Bartovčaka u predmetu U-III-188/95

Iako se u cijelosti ne slažem sa referatom, kao ni sa prijedlogom odluke suca izvjestitelja, u potpunosti podržavam zahtjev podnositelja ustavnih tužbi Ružice Horvatinović i dr. (ukupno 13 podnositelja ustavnih tužbi) i smatram da sve ustavne tužbe treba usvojiti, jer su podnositeljima tih tužbi povrijeđena ustavna prava, pa slijedom toga po članku 30. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, taj dio Odluke Državnog sudbenog vijeća, koji se odnosi na podnositelje ustavnih tužbi, se mora ukinuti i vratiti Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak. Ne mogu prihvatiti prijedlog iz točke I. nacrta Odluke, da se ukine cijela Odluka Državnog sudbenog vijeća, te posebno dio prema kojem se ukidaju i sve radnje koje je Državno sudbeno vijeće poduzelo u postupku imenovanja sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske. To zato, jer taj dio odluke nema uporišta niti u Ustavu, niti u Ustavnom zakonu o Ustavnom sudu, kao niti u Poslovniku Ustavnog suda. Prema citiranom članku 30. Ustavnog zakona, ako Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu može samo ukinuti osporeni akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo, a to je Odluka o imenovanju sudaca Vrhovnog suda, a nikako nisu i radnje koje je Državno sudbeno vijeće poduzelo. Nadalje smatram da Ustavni sud nema osnova za ukidanje cijele Odluke Državnog sudbenog vijeća već da imade osnova za ukidanje samo onog dijela koji se odnosi na podnositelje ustavnih tužbi. Naime, tu Odluku Državnog sudbenog vijeća moramo promatrati kao akt koji se u stvari sastoji od 63 pojedinačnih akata (time da su oni samo formalno sadržani u jednoj odluci). Zbog toga Ustavni sud može uvažavajući sve ustavne tužbe ukinuti samo taj dio Odluke Državnog sudbenog vijeća koji se odnosi na 13 podnositelja ustavnih tužbi i samo taj dio vratiti Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak. Iz točke II. prijedloga Odluke Ustavnog suda prihvaćam samo onaj dio prema kojem se predmet vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak. Sve ostalo iz te točke je neprihvatljivo, jer nema niti ustavne niti zakonske osnove na temelju koje bi Ustavni sud mogao odrediti Državnom sudbenom vijeću što će ono sve poduzeti, nakon ukidanja Odluke u tijeku ponavljanja postupka. Državno sudbeno vijeće je smostalni državni organ čije djelovanje je regulirano ustavom, zakonom kao i Poslovnikom. Zbog toga nema niti osnova, a niti potrebe, da Ustavni sud daje upute Državnom sudbenom vijeću o tome kako će Državno sudbeno vijeće raspravljati i glasovati u ponovljenom postupku, o kojim kandidatima i sa kojih i kakvih lista, kako se to u obrazloženju citiranog nacrta Odluke čini na stranici 19. Naravno da to ne znači da se u Odluci Ustavnog suda i to u obrazloženju ne može i ne treba ukazati na to iz kojih nezakonitosti u postupanju Državnog sudbenog vijeća proizlaze povrede ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi. Točka III. nacrta Odluke Ustavnog suda je u potpunosti neprihvatljiva. Nigdje nisu navedeni razlozi na osnovi koje ustavne ili zakonske odredbe se u postupku rješavanja ustavnih tužbi može odgoditi nastup učinaka Odluke Ustavnog suda. Takve odredbe u propisima o ustavnoj tužbi nema, a odredbe iz poglavlja o ocjeni suglasnosti zakona s Ustavom se ne mogu primjeniti. Osim toga ni te odredbe nisu u tom smislu izričite nego se one izvode iz članka 21. i članka 25. stavak 3. citiranog Ustavnog zakona. To što se u poglavlju o kontroli ustavnosti i zakonitosti u članku 26. citiranog Ustavnog zakona spominje i odbačaj ustavne tužbe sigurno ne znači da se sve odredbe iz te glave mogu primjenjivati i na područje ustavnih tužbi. Nadalje, kod ustavnih tužbi moramo imati na umu da Ustavni sud ispituje samo to da li je osporenim aktom sudbenog ili upravnog organa podnositelju ustavne tužbe povrijeđeno ustavno pravo. Mislim da je izvan svake sumnje da to ustavno pravo može biti povrijeđeno samo u tijeku donošenja akta ili u samom aktu. To znači da se radi o povredi ustavnog prava ex tunc. A, ako je povreda ustavnog prava izvršena onda tj. kod donošenja osporenog akta Ustavni sud nije nadležan niti ne može konstruirati to tako, da te povrede nema kroz vrijeme odgode učinka od 3 mjeseca. Učinci se ne mogu odložiti niti na jedan sat, a kamoli na 3 mjeseca. Jer, ako bi to učinili onda bi prihvatili pogibeljan zaključak da se može odgoditi učinke i na dulje vrijeme od 3 mjeseca, a to znači i u nedogled. Kod svakog pa i najmanjeg odgađanja pravnih učinaka odluke Ustavnog suda mi bismo de facto prihvatili stav prema kojem je na izvjesno vrijeme dozvoljeno kršiti ustavna prava. Uvjeren sam da se takvo nešto ne može izvesti iz ustavnih normi i to posebno iz članka 125. alineja 3. prema kojoj Ustavni sud štiti ustavne slobode i prava čovjeka i građanina, a to znači od onog časa kada su one nastale. Odgoda nastupa učinaka Odluke Ustavnog suda kojom se utvrđuje da je izvršena povreda ustavnih prava je protivna samom institutu ustavne tužbe i zaštite ustavnih prava. Da ne postoje nikakvi pravni argumenti za taj dio odluke Ustavnog suda o odgađanju nastupa pravnih učinaka, najočitije proizlazi odatle što se taj dio u obrazloženju (strana 19) obrazlaže samo jednom i jedinom rečenicom bez pozivanja na propise i praksu Ustavnog suda.

Inače smatram da podnositeljima ustavnih tužbi doista- nije osigurana jednakost pred zakonom (čl.14/2. Ustava) - nije im osigurana jednakost pred državnim tijelima (čl. 26. Ustava) - nije im osigurano da pod jednakim uvjetima budu primljeni u javne službe (čl. 44. Ustava). Zbog toga su im Odlukom Državnog sudbenog vijeća povrijeđena ustavna prava iz članka 14. stavak 2, članka 26. i članka 44. Ustava Republike Hrvatske. U čemu se sastoji povreda tih prava? Državno sudbeno vijeće je neovlaštenom Odlukom utvrdilo i glasovanjem odlučilo da će umjesto 37 kako je to određeno odlukom Ministarstva pravosuđa, imenovati 25 sudaca. Nakon tako prihvaćene Odluke na sjednici Državnog sudbenog vijeća glasovalo se o prijedlogu predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske i člana Državnog sudbenog vijeća o izboru odnosno imenovanju samo 25 kandidata koji su tijekom glasovanja većinom dobivenih glasova svi izabrani. Tek nakon toga se je prišlo glasovanju o preostalim kandidatima sa liste od 63 kandidata. Bez obzira na to što se je glasovalo (nakon izabranih 25) o svim ostalim kandidatima nitko od njih nije mogao biti izabran da je i dobio većinu glasova, osim ako bi imao toliko glasova da istisne nekoga od već izabranih - imenovanih 25 sudaca. Takvim glasovanjem su svi osim 25 kandidata stavljeni u neravnopravni položaj te su im povrijeđena navedena ustavna prava. Budući da je utvrđeno da su podnositeljima ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava, moraju se njihove ustavne tužbe usvojiti i u odnosu na njih ukinuti Odluka Državnog sudbenog vijeća, te u odnosu na njih vratiti predmet na ponovni postupak. Zaštitu ustavnih prava mogu po našem Ustavu i citiranom Ustavnom zakonu dobiti samo oni koji tu zaštitu traže. Ustavni sud ne može po službenoj dužnosti proširiti tu zaštitu i na sve ostale kandidate. lzabranih odnosno imenovanih 25 kandidata nisu tražili zaštitu ustavnih prava, a nisu za to imali niti razloga. No moram istaći, da su tih 25 imenovanih kandidata - sudjelovali u natječaju za imenovanje sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske - ispunjavali sve formalne uvjete za imenovanje za suce - izabralo ih je odnosno imenovalo nadležno Državno sudbeno vijeće - dobili su potrebnu većinu glasova. Ne znam zašto bi i na osnovu ćega njihov izbor - imenovanje trebalo dovoditi u pitanje. Oni nisu odgovorni za to što Državno sudbeno vijeće kod provodenja izbora ostalih kandidata nije poštovalo jednake kriterije kao i kod njihovog izbora. Preostali pak neizabranih - neimenovanih 25 kandidata nisu podnijeli ustavne tužbe. Neovisno od toga što je očigledno da su i njima prilikom izbora povrijeđena ustavna prava, oni ne mogu dobiti zaštitu povrede ustavnih prava, jer ju nisu niti tražili zbog čega i u odnosu na njih nema razloga da Odluka Dzžavnog sudbenog vijeća ostane na snazi. Da li će Državno sudbeno vijeće ponoviti izbor i u odnosu na njih to nije problem Ustavnog suda nego će to ocjenjivati Državno sudbeno vijeće u ponovljenom postupku i prema svojim zakonskim ovlaštenjima. Dakle od ukupo 63 kandidata koji su učestvovali u proceduri imenovanja sudaca Vrhovnog suda Hrvatske postoje tri grupe kandidata. Prvu grupu čine imenovani suci kojima prilikom imenovanja nisu povrijeđena ustavna prava. Drugugrupu čine oni kandidati koji su zbog povrede ustavnih prava podnijeli ustavne tužbe jer su im kod izbora povrijeđena ustavna prava, koja povreda se može sanirati ukidanjem Odluke Državnog sudbenog vijeća u odnosu na njih i vraćanje na ponovni postupak. Treću grupu čine oni kandidati koji nisu imenovani i kojima je također kod izbora povrijeđeno ustavno pravo, ali kako nisu podnošenjem ustavne tužbe zatražili zaštitu svojeg ustavnog prava nisu ga na žalost mogli niti dobiti. Prema tome Ustavni sud je mogao, nakon što usvoji ustavne tužbe ukinuti osporeni akt samo u odnosu na njih, te samo u odnosu na njih vratiti predmet na ponovni postupak Državnom sudbenom vijeću. Nema razloga da imenovanih 25 sudaca snose bilo kakve posljedice zbog toga što je podnositeljima ustavne tužbe povrijeđeno pravo, te da se ukidanjem cijele Odluke dovede u pitanje funkcioniranje sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj. Kako će u pogledu ukinutog dijela Odluke u odnosu na 13 podnositelja ustavne tužbe postupiti Državno sudbeno vijeće to je stvar Državnog sudbenog vijeća za koje će Odluka Ustavnog suda prema članu 25. stavak 1. Ustavnog zakona biti obvezatna i koje će biti dužno respektirati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u obrazloženju Odluke prema članku 62. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda. Ako bi se postupilo tako kako je predlažem onda bi imenovanje 25 sudaca ostalo neupitno, a Državno sudbeno vijeće bi u ponovljenom postupku odlučilo kako će postupiti u cdnosu na podnositelje ustavnih tužbi, kao i eventualno na ostale neizabrane kandidate koji nisu podnijeli ustavnu tužbu. U svezi sa ovakvim mojim stajalištem kod ponovljenog izbora - imenovanja teoretski bi mogli doći u neravnopravni položaj samo oni kandidati koji prllikom prvog izbora nisu izabrani - imenovani, a nisu podnijeli ustavne tužbe za zaštitu svojih ustavnih prava. No, u takvu neravnopravnost bi došli zbog svojih propusta budući da, zaštitu ustavnih prava kod Ustavnog suda može dobiti samo onaj koji je tu zaštitu tražio, što međutim oni nisu učinili. Ne prihvaćajući Odluku Ustavnog suda predloženu od suca izvjestitelja predlažem da Odluka Ustavnog suda glasi: I. Usvajaju se ustavne tužbe Ružice Horvatinović i dr. (ukupno 13 ustavnih tužbi)

II.

Odluka Državnog sudbenog vijeća o izboru sudaca vrhovnog suda Hrvatske od 16. veljače 1995. godine u odnosu na podnositelje ustavne tužbe se ukida

III.

U ukinutom dijelu predmet se vraća Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak IV.

Ova odluka će se objaviti u "Narodnim novinama".

Zagreb, 29. ožujka 1995.

Sudac

Zdravko Bratovčak, v. r.


Prema Ustavu Republike Hrvatske, a uzimajući u obzir jedno od glavnih načela prava ignorantia iuris nocet (s latinskog nepoznavanje prava šteti - nitko se ne može ispričavati da nije znao da nešto zakonom nije bilo zabranjeno ili regulirano), prije nego što stupe na snagu zakoni i svi drugi propisi državnih tijela obvezno se objavljuju u Narodnim novinama. Osim zakona i drugih akata Hrvatskog sabora, u Narodnim novinama objavljuju se uredbe i drugi akti Vlade Republike Hrvatske, pravilnici, naredbe, napuci koje donose nadležni ministri, presude Ustavnog suda Republike, imenovanja i razrješenja državnih dužnosnika, veleposlanika, te i svi drugi akti državnih institucija. Također u posebnom dijelu (Narodne novine - Međunarodni ugovori) objavljuju se međunarodni ugovori koje je sklopila Republika Hrvatska. U narodnim novinama nalazi se i oglasnik javne nabave.

  INTERNET USLUGE - IZRADA POSLOVNIH PLANOVA - IZRADA WEB STRANICA ZA TVRTKE - IZRADA CMS STRANICA  
   
POSLOVNI PORTAL TVRTKE POSLOVNI FORUM d.o.o. - Internet i poslovne usluge za poduzetnike
Poslovni Forum d.o.o. pokrenut je od strane stručnjaka na području ekonomije, financija, prava i informatike, a nakon sveobuhvatne analize tržišta i poslovanja poslovnih subjekata, kako bi se uz korištenje suvremenih metoda i visoke tehnologije cjelovito pristupilo unapređenju poslovanja svih poslovnih subjekata na jednostavan i učinkovit način.
Poslovni Forum omogućuje prikupljanje informacija o stanju na tržištu, analizu tržišta, pregled cijena i asortimana konkurencije, kvalitetnu izradu poslovnih planova i investicijskih projekata, te financiranje novih ulaganja, savjete i konzultacije u svezi trgovačkog, građanskog, radnog i upravnog prava, poreza i drugih oblasti. Kada netko putem Interneta traži tko nudi određene proizvode ili usluge, neka nađe Vas i Vašu detaljnu i ažuriranu ponudu! Zašto tisuće posjetitelja prepuštati konkurenciji!

Naručite CMS - Predstavite svoju tvrtku, obrt ili udrugu!
 
 
  LINK NA PREGLED SVIH ZAKONA I DRUGIH PROPISA - LINK NA PREGLED POSLOVNIH INFORMACIJA  


Neslužbeni pregled iz Narodnih novina: