USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnič predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, povodom ustavne tužbe i prijedloga za odgodu izvršenja akta S. B. iz Z., na sjednici održanoj dana 1. ožujka 1995. godine, donio je ovu

Odluku

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova odluka če se objavitl u "Narodnim novinama".

Ustavna tužba je podnesena u svezi s presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-4641/1994 od 8. prosinca 1994. godine, kojom je u upravnom sporu odbijena tužba podnositeljice ustavne tužbe izjavljena protiv rješenja Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša Republike Hrvatske, Klasa UP/II-371-01/94-06/70, Urbroj 531-06/3-94-2 od 17. svibnja 1994. godine. Tim rješenjem odbijena je žalba podnositeljice izjavljena protiv rješenja Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove promet I veze Grada Z., Područni ured C., Klasa UP/I-371-3/93-01/57, Urbroj 251-5-09-93-14 od 30. rujna 1994. godine, a kojim je podnositeljici ustavne tužbe naloženo iseljenje iz stana u Z., i pod prijetnjom izvršenja taj stan preda na slobodno raspolaganje Direkciji HŽP iz Z. Istim rješenjem odbijen je njen prijedlog radi donošenja rješenja koje zamjenjuje odluku davatelja stana o priznanju stanarskog prava.

Podnositeljica ustavne tutže smatra da je navedenim upravnim aktima kao i presudom Upravnog suda Republike Hrvatske povrijeđeno ustavno načelo o vladavini prava iz članka 3. Ustava te ustavno pravo o jednakosti svih pred zakonom iz članka 14. stavka 2. Ustava. Povredu označenih ustavnih odredbi podnositeljica temelji na učinjenim povredama pravila upravnog postupka, posebno povredi načela saslušanja stranke iz Zakona o općem upravnom postupku, a do koje je došlo stoga što podnositeljica ili njen punomoćnik nisu bili pozivani na rasprave niti je ona u tom postupku dovoljno saslušavana na sve relevantne okolnosti predmetne upravne stvari. Predložila je usvajanje ustavne tužbe i ukidanje upravnog rješenja prvog stupnja. U sklopu ustavne tužbe, podnositeljica je pozivom na članak 53. Poslovnika Ustavnog suda, predložila odgodu izvršenja osporenog upravnog akta do donošenja odluke po ustavnoj tužbi, budući da je taj organ donio zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o njenom iseljenju iz navedenog stana za dan 10. siječnja 1995. godine. Ustavna tužba nije osnovana. U konkretnom slučaju predmet upravnog postupka bilo je iseljenje osobe koja koristi stan iza smrti stanara odnosno priznanje stanarskog prava toj osobi. Naime, iz navoda ustavne tužbe, njenih priloga te pribavljenog spisa Upravnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je podnositeljica ustavne tužbe nastavila koristiti stan u Z., nakon smrti svoje bake S. B., a nositeljice stanarskog prava na tom stanu. Davatelj stana na korištenje, Direkcija HŽP iz Z., zatražio je od upravnog organa iseljenje S. B. iz navedenog stana osporavajući joj pravo da kao član porodičnog domaćinstva stanara nastavi koristiti stan iza smrti stanara. U istom postupku S. B. je stavila protuprijedlog da upravni organ donese rješenje koje zamjenjuje odluku davatelja stana o priznanju stanarskog prava na navedenom stanu. Upravni organi prvog i drugog stupnja proveli su postupak u kojem su utvrdili da je zahtjev davatelja stana osnovan, dok su protuprijedlog podnositeljice ustavne tužbe odbili kao neosnovan. Upravni sud Republike Hrvatske, odbijajući tužbu podnositeljice u upravnom sporu, utvrdio je da u upravnom postupku osporenim upravnim aktima nije povrijeđen zakon na štetu podnositeljice.

Prema članku 67. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/1985, 42/1986, 37/1988, 47/1989, 22/1990, 22/1992, 58/1993 i 70/1993), članovi porodičnog domaćinstva stanara imaju pravo nesmetano koristiti stan, između ostalog, i poslije smrti stanara (stavak 1. i 2.). Tko se smatra članom porodičnog domaćinstva stanara, određeno je u članku 12. toga zakona. To su bračni drug stanara te osobe koje zajedno sa stanarom stanuju posljednje dvije godine. Među taksativno nabrojenim osobama su i srodnici po krvi u pravoj liniji, dakle, i unučad. Nadalje, prema stavku 6. članka 67. Zakona o stambenim odnosima, ako davatelj stana smatra da ni jedna od osoba koje su ostale u stanu u slučaju iz stavka 2. toga članka nema pravo na korištenje tog stana, može od stambenog organa tražiti njihovo iseljenje. U slučaju podnositeljice ustavne tužbe, stambeni organ je postupio po zahtjevu davatelja stana Direkcije HŽP u Z. i proveo postupak u kojem je utvrdio da podnositeljica ne udovoljava zakonskim pretpostavkama koje mora ispunjavati osoba koja stanuje sa stanarom da bi se smatrala članom njegovog porodičnog domaćinstva suglasno članku 12. navedenog Zakona te da bi slijedom toga imala pravo nesmetano koristiti taj stan i iza smrti stanara. Utvrdivši da podnositeljica nije do dana smrti svoje bake S. B. s njom stanovala posljednje dvije godine, stambeni organ je na temelju odredbe članka 67. stavka 6. Zakona o stambenim odnosima donio rješenje da se ona mora iseliti iz stana u Z., i stan predati davatelju stana. Prijedlog podnositeljice ustavne tužbe o priznanju stanarskog prava na navedenom stanu, a suglasno stavku 2. članka 93. navedenog Zakona, stambeni je organ odbio pozivom na taj isti članak Zakona. Naime, prema navedenoj odredbi, ako davatelj stana ne donese odluku kojem stanaru, odnosno članu porodičnog domaćinstva stanara koji je ostao u stanu iza smrti stanara, priznaje stanarsko pravo, a kako mu to i nalaže odredba stavka 1. članka 93, stambeni organ će na prijedlog stanara donijeti rješenje koje zamjenjuje odluku davatelja stana.

U konkretnoj upravnoj stvari, stambeni organ je odbio takav prijedlog podnositeljice jer je utvrdio da ona nije bila član porodičnog domaćinstva umrlog stanara te da stoga niti nema pravo u smislu članka 67. Zakona o stambenim odnosima koristiti taj stan odnosno tražiti priznanje stanarskog prava na tom stanu po Članku 93. istog Zakona. Slijedom izloženoga, Ustavni sud je odbio ustavnu tužbu podnositeljice jer je utvrdio da osporenim upravnim aktima kao ni presudom Upravnog suda Republike Hrvatske nisu povrijeđene odredbe iz članaka 3. i 14. stavak 2. Ustava. U članku 3. Ustava utvrđene su najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, medu njima i vladavina prava, a koje su polazišta za ustavnopravnu i zakonsku razradbu ostalih ustavnih odredbi pa tako i utvrđenih ustavnih prava, koja se kroz njih ostvaruju. Ustavno pravo iz članka 14. stavka 2, kojim se svima jamči jednakost pred zakonom, nije povrijedeno u izloženoj upravnoj stvari jer su rješenja donijeta na temelju odgovarajućih propisa i od strane mjerodavnih tijela. Prema podacima pribavljenog spisa Upravnog suda, podnositeljica ustavne tužbe je bila saslušana u upravnom postupku, njen punomoćnik bio je prisutan na raspravama 18. svibnja 1993. i 1. lipnja 1993, dok na rasprave zakazane za dane 25. lipnja 1993, 26. srpnja 1993. (tražena odgoda), 3. rujna 1993. i 15. rujna 1993. nisu pristupili ni podnositeljica ustavne tužbe niti njen punomoćnik, iako su o tim raspravama bili uredno obaviješteni. Po ocjeni Upravnog suda Republike Hrvatske, nema osnove tvrdnja podnositeljice ustavne tužbe da joj nije bila dana mogućnost izjašnjavanja o činjenicama i okolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja. Kako je ustavna tužba odbijena, to nije bilo osnove za odgodu izvršenja osporednog upravnog akta u smislu članka 53. stavka 2. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94).

Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu,Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-III-15/1995

Zagreb, 1. ožujka 1995.