USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu Jadranko Crnić predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak dr. Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčič, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujući o ustavnoj tužbi R. K. iz Z., zastupanoj po B. F., odvjetniku iz Z, na sjednici održanoj dana 28. prosinca 1994. godine, donio je slijedeću

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama"

R. K. iz Z., po punomoćniku B. F., odvjetniku iz Z., podnijela je pravodobnu ustavnu tužbu smatrajući da joj je povrijedeno ustavno pravo iz članka 19 Ustava Republike Hrvatske, i to: presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-568/1994 od 25. kolovoza 1994. kojom je, u upravnom sporu radi iseljenja iz stana, tužba odbijena; rješenjem Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša Klasa: UP/II-371-01/93 06/1165, Urbroj: 531-U6/3-93-2 od 22. studenog 1993, kojim je odbijanju žalba podnositeljice, podnijeta protiv prvostupanjskog rješenja o odbijanju zahtjeva za priznanje stanarskog prava, te rješenjem Gradskog sekretarijata za graditeljstvo, komunalne i stambene poslove, promet i veze Grada Z., Područni odjel C. Klasa: UP/I-370-03/92-01/80, Ur. broj: 251-OS-09/92-08 od 8. ožujka 1993. kojim je zahtjev podnositeljice, za priznanje stanarskog prava, odbijen i kojim je obavezana na predaju stana.

Upravna tužba nije osnovana.

Člankom 19. Ustava Republike Hrvatske određuje se da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti, moraju biti utemeljena na zakonu, te se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Uvidom u spis Upravnog suda Republike Hrvatske utvrđeno je da su upravna tijela, tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka, zauzela stajalište da podnositeljica ustavne tužbe ne ispunjava uvjet iz članka 12. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86 i 22192) za priznavanje statusa člana porodičnog domaćinstva, a time i ostvarivanje prava nastavljanja nesmetanog korištenja stana, a koji uvjet je zajedničko stanovanje s nositeljem stanarskog prava tijekom najmanje dvije godine prije smrti stanara, odnosno, prestanka stanarevog trajnog korištenja stana.

Takvo stajalište upravna tijela temelje na činjenici smrti nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu - bake podnositeljice ustavne tužbe - koja je umrla dana 12. studenog 1987; na podacima Uvjerenja o prebivalištu izdanom od Policijske uprave Z. od 10. veljače 1992, prema kojima je podnositeljica prijavljena na adresi predmetnog stana od dana 2. ožujka 1987. te na rezultatima ocjene iskaza ispitanih svjedoka - stanara zgrade u kojoj se predmetni stan nalazi.

Podnositeljica ustavne tužbe navedenu provedbu ustavnih prava nalazi upravo u tome da upravna tijela, tijekom postupka, nisu poštovala zakonske uvjete za primjenu slobodne ocjene dokaza, a što je dovelo do nezakonitosti slobodne ocjene dokaza u osporenim odlukama upravnih tijela, a da Upravni sud, u upravnom sporu, tu nezakonitost ne uočava.

U svezi takvih razloga tužbe za istaći je da: sukladno članku 28. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991), u postupku pred Ustavnim sudom, a u povodu ustavne tužbe, predmetom razmatranja i raspravljanja mogu biti samo povrede Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina, počinjene odlukama sudbene, upravne vlasti ili drugih tijela koja imaju javne ovlasti, ali na temelju činjenica i činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka provedenog pred nadležnim sudom, upravnim tijelom ili drugim tijelom javnih ovlasti.

Dakle, kada upravna tijela, u fazi ocjene dokazne snage iskaza ispitanih svjedoka, primijene slobodnu ocjenu dokaza (takva ocjena nije vezana za zakonska pravila o tome kada treba uzeti da je određena tvrdnja istinita ili neistinita), pa temeljem takve ocjene, uz ocjenu i materijalnih

- pisanih dokaza, donesu pojedinačni akt temeljem zakona koji regulira predmetnu materiju (članka 67. stavka 2. u svezi članka 93. Zakona o stambenim odnosima - u prvostupanjskom upravnom rješenju i članka 225. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku - "Narodne novine", broj 53/91 - u drugostupanjskom upravnom rješenju), a stranka u upravnom postupku, nezadovoljna tim aktima, pokrene upravni spor, tada su pojedinačni akti utemeljeni na zakonu (u svakom od osporenih akata navedeni su razlozi za primjenu citiranih odredbi), a pokretanjem upravnog spora ostvarena je i sudska kontrola zakonitosti tih pojedinačnih akata.

Stoga Ustavni sud Republike Hrvatske utvrđuje, analizom razloga ustavne tužbe, osporenih odluka i spisa Upravnog suda, da osporenim pojedinačnim aktima upravih tijela kao niti osporenom presudom Upravnog suda, nisu podnositeljici povrijeđena ustavna prava koja jamči Ustav Republike Hrvatske u članku 19.

Iz tih je razloga odlučeno kao u izreci, temeljem članka 59 u svezi članka 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/1994).

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Uslijed odluke o odbijanju ustavne tužbe, nema razloga za odlučivanje o stavljenom prijedlogu za odgodu izvršenja, a u smislu odredbi članka 53. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske.

Broj: U-III-1009/ 1994.

Zagreb, 21. prosinca 1994.