USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike HrvaLske u sastavu Jadranko Crnić, predsjednik Suda, te suci Zdravko Bartovčak, dr Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić-Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujuči o ustavnoj tužbi V. D. iz J., na sjednici održanoj dana 2 studenoga 1994. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama"

V. D. podnio je pravovremenu ustavnu tužbu u povodu presude Opčinskog suda u I. broj P-260/93 od 9. 07. 1993 godine i Županijskog suda u V. od 28. O9.1993. godine. Podnositelj ustavne tužbe smatra da mu je naznačenim odlukaina povrijeđeno ustavno pravo vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske, jer je odbijen njegov tužbeni zahtjev za poništenje nasljedničke izjave (odricanje od nasljedstva) koju je dao u ostavinskom postupku koji je vođen iza njegove pok. majke.

Smatra da mu je ovo ustavno pravo povrijeđeno time što sudovi nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenićno stanje te su pogrešno ocijenili rezultat dokaznog postupka pa te odluke nisu utemeljene na zakonu. Ustavna tužba nije osnovana. Ovaj Sud smatra da naznačenim odlukama nije povrijeđeno ustavno pravo vlasništva V. D., iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske iz slijedečih razloga. U postupku vođenom pred sudovima prvog i drugog stupnja podnositelj nije uspio dokazati osnovanost svog tužbenog zahtjeva za poništaj nasljedničke izjave kojom se odrekao svoga nasljedničkog dijela iza pokojne majke A. D., a koja ostavinska imovina je sadržavala i kat. čest. br 1041 k.o. D. V., za koju je on dokazivao da mu je več ranije darovana, ali s tim zahtjevom nije uspio (parnica istog suda broj P-359/90). Naime, niti sud prvog a niti drugog stupnja ne prihvačaju njegove tvrdnje o postojanju zablude, podrobno obrazlažuči svoja činjenićna utvrđenja i pravne zaključke. Pored toga sud drugog stupnja utvrđuje da je tužitelj nasljedničku izjavu dao 15. prosinca 1989. godine, a tužbu podnio tek 19. travnja 1993. godine, dakle izvan (objektivnog) trogodišnjeg roka u kojem se takva tužba može podnijeti (shodna primjena članka 117. Zakona o obveznim odnosima). Podnositelj ustavne tužbe pored pobijanja činjenica istiće da sud nije mogao primijeniti rokove propisane Zakonom o obveznim odnosima, a u Zakonu o nasljeđivanju da nema roka za pobijanje nasljedničke izjave dane u zabludi Osim toga da ako bi se i mogli primijeniti rokovi iz Zakona o obveznim odnosima da su oni započeli teči tek nakon što je završena parnica P-351/90 u kojoj nije uspio dokazati da je sporna čestica njegovo vlasništvo po osnovi darovanja. Ovaj je Sud izvršio uvid u spise predmeta P-260/93 i P-351/90.

Polazeči od svojih ustavnih ovlaštenja koja su ogranićena (čl.125 al. 3. Ustava Republike Hrvatske i čl. 128. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske) na preispitivanje osporenih akata radi provjere navoda tužitelja o povredi njegovog Ustavom zaštićenog prava vlasništva (čl. 48. Ustava Republike Hrvatske) ovaj Sud nije utvrdio da su sudovi takvu povredu počinili.

Sadržaj se ustavne tužbe zapravo iscrpljuje u pobijanju činjenićnih utvrđenja i pravnih zaključaka sudova s prijedlogom da Sud utvrdi drukčije činjenićno stanje i primijeni druge propise odnosno da ih na drukčiji način interpretira.

To međutim nije zadatak Ustavnog suda, a takvog ovlaštenja Sud niti nema jer Ustavni sud nije Sud trečeg odnosno četvrtog stupnja. Slijedom izloženog valjalo je odlučiti kao u izreci pod 1. (čl. 61. Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94)). Objava ove odluke temelji se na članku 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatške ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj : U-111-449/1993.

Zagreb, 2. studenoga 1994.