USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu predsjednik Suda Jadraikko Crnić, te suci Zdravko Bartovčak, dr Velimir Belajec, dr. Nikola Filipović, Ante Jelavić-Mitrović, mr. Vojislav Kučeković, Jurica Malčić, mr. Hrvoje Momčinović, Ivan Marijan Severinac i Mladen Žuvela, odlučujuči o ustavnoj tužbi B. B. iz S, na sjednici održanoj 4. studenoga 1994. godine, donio je ovu

ODLUKU

1. Ustavna tužba se odbija.

2. Ne prihvača se prijedlog podnositelja za odgodu izvršenja osporenih akata.

3. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Obrazloženje: Podnositelj ustavne tužbe, zastupan od odvjetnika u S. G. M., podnio je ustavnu tužbu u povodu rješenja Sekretarijata prostornog uređenja, graditeljstva i komunalnih djelatnosti Opčine S. Klasa: UP-I-371-03/92-o2/54, Urbroj: 2181-08-06-03-92-5 od 6. kolovOza 1992. godine, u povodu rješenja Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša Klasa: UP/II-371-01/92-06/1381, Urbroj: 531-06/3-93-3 od 14. listopada 1993, te u povodu presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-13241/1993 od 4. svibnja 1994.

Navedenim rješenjem opčinskog sekretarijata bilo je podnositelju ove ustavne tužbe, B. B., naređeno da u roku od 15 dana iseli iz stana u S., te ga slobodna od osoba i stvari pred suvlasnicima K.K.i G. K., a ujedno je odbijen njegov prijedlog da mu se izda rješenje koje zamjenjuje odluku davatelja stana o priznavanju stanarskog prava na tom stanu, kao članu porodićnog domačinstva nakon smrti njegova oca J. B.

Ovo rješenje utemeljeno je na odredbi članka 12. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92), posebno onom njezinom dijelu prema kojem se članovima porodićnog domačinstva stanara smatraju u toj odredbi nabrojene osobe, koje zajedno s njim stanuju posljednje dvije godine Prema istoj zakonskoj odredbi (stavak 2.) izbivanje "radi izvršavanja vojne obveze, školovanja, specijalizacije, liječenja i sl. - ne smatra se prekidom zajedničkog stanovanja " Upravni organ prvog stupnja, nakon provedenog postupka, zaključio je da podnositelj ustavne tužbe nije posljednje dvije godine stanovao sa svojim pokojnim ocem, zbog čega ga se ne može smatrati članom porodićnog do mačinstva stanara, te zbog čega, dalje, nema pravo koristiti stan poslije stanarove smrti.

Navedenim upravnim rješenjem drugog stupnja odbijena je podnositeljeva žalba. Prema stajalištu iz tog rješenja rad u inozemstvu člana porodićnog domačinstva mogao bi se podvesti pod slićne slučajeve iz citirane odredbe članka 12. stavka 2. Zakona, kad bi taj rad imao karakter privre menosti. Prema tom rješenju: "Kako iz spisa predmeta proizlazi da žalitelj radi u inozemstvu od 1963. godine, i to najprije u Francuskoj pa u Italiji, gdje i sada radi, takvo se izbivanje iz stana ne može podvesti pod citiranu zakonsku od redbu, bez obzira na povremeno dolaženje u predmetni stan i pomaganje ocu i bratu."

Navedenom presudom Upravnog suda Republike Hrvatske odbijena je podnositeljeva tužba u upravnom sporu. Iz obrazloženja presude slijedi da je taj sud ocijenio da su nadležna upravna tijela imala temelja za zaključak da je tužitelj duži niz godina živio i radio u inozemstvu, te da nije sa stanarom, svojim ocem, koji je umro 18. siječnja 1992. godine, stanovao u spornom stanu.

Podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu navedenim odlukazna povrijeđena ustavna prava iz odredaba članaka 19, 26. i 54. Ustava. (Valja napomenuti da je u ustavnoj tužbi riječ o odredbi članka 29, a ne 26. Ustava, no kako je odredba na koju se podnositelj poziva i citirana, nedvojbeno je da je podnositelj mislio na odredbu članka 26. Ustava prema kojoj su svi građani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.)

Prema odredbama članka 19. Ustava pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu i zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Prema odredbama članka 54. Ustava svatko ima pravo na rad i slobodu rada, te svatko slobodno bira poziv i za poslenje i svakom je pod jednakim uvjetima dostupno sva ko radno mjesto i dužnost.

Ustavna tužba nije osnovana. Povredu citiranih ustavnih odredaba podnositelj obrazlaže nepotpuno utvrđenim činjenićnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava i bitnim povredama postupka, što je kao polazište neosnovano jer Ustavni sud nije žalbeni sud. Odlučujuči o ustavnoj tužbi Ustavni sud ispituje jesu li aktima u povodu kojih je ustavna tužba podnesena povrijeđena ustavna prava, a sudska kontrola njihove zakonitosti zajamčena je Ustavom pred drugim sudovima. Zato bi se navedenim žalbenim razlozima Ustavni sud, odlučujuči o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava, ili kao neki oblik njegove povrede, a to u ovom predmetu nije slučaj.

Iz uvida u rješenja odnosno presudu u povodu kojih je podnijeta ova ustavna tužba nedvojbeno slijedi da oni jesu utemeljeni na odredbama Zakona o stambenim odnosima, relevantnim za konkretan slučaj. Stoga nema razloga za tvrdnju da su osporeni akti donijeti nesuglasno spomenutom ustavnom načelu Ustavom zajamčena sudska kontrola njihove zakonitosti ostvarena je u upravnom sporu, pa je razvidno da je podnositelju ta zaštita pružena, premda je njegova tužba u upravnom sporu odbijena Što se tiće prava jednakosti svih građana i stranaca pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima, koja imaju javne ovlasti, podnositelj nije iznio ustavnosudski relevantne razloge u prilog tvrdnji o povredi tog prava. Navodi o tome da mu nisu dostavljeni pozivi, da osobno nije saslušan, da od njega predloženi dokazi nisu prihvačani, ocjenjivani su u presudi Upravnog suda, koji je zaključio da su neosnovani, jer je podnostitelj tijekom postupaka imao punomočnika, a to znači da su stranke imale jednaki položaj u postupku i da ustavno pravo iz članka 26. Ustava nije povrijeđeno. I konačno, u ustavnoj tužbi nićim nije dokazana sveza ovog predmeta s odredbama članka 54. Ustava. Stoga je, ne našavši povredu u ustavnoj tužbi navedenih ustavnih prava, Ustavni sud ovu ustavnu tužbu odbio. Prema odredbi članka 53. stavak 2 Poslovnika Ustavnog suda Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 29/94) na prijedlog podnositelja ustavne tužbe Sud može odgoditi izvršenje do donošenja odluke, ako bi izvršenje prouzročilo podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odgoda nije protivna javnom interesu niti bi se odgodom nanijela nekome veča šteta. Ocijenivši da u ovom predmetu može donijeti odluku o ustavnoj tužbi, Sud nije imao razloga odgoditi izvršenje osporenih akata do donošenja odluke. Objava ove odluke temelji se na članku 20. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj : U-III-871/1994.

Zagreb, 4. studenoga 1994.