USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi L. R. iz H., na sjednici 16. ožujka 1994. godine, donio je ovu

ODLUKU

1. Odbija se ustavna tužba. 2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama"

L. R. iz H., L., zastupana od odvjetnika M. K. iz B.. podnijela je ovom Sudu ustavnu tužbu u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev 1949/1990 od 10. lipnja 1992. godine, navodeći da joj je tom presudom povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo vlasništva.

Osporenom je presudom odbijena revizija L. R. kao neosnovana iz razloga što je - kako se navodi - "gubitak državljanstva predstavljao poseban temelj prelaska prava vlasništva na nekretnini koja prelazi u društveno vlasništvo tako da se od nacionalizacije pa nadalje smatra da je prijašnji vlasnik izgubio pravo vlasništva i bez brisanja tog prava u zemljišnim knjigama i uknjižbe društvenog vlasništva."

U ustavnoj se tužbi navodi da je L. R. spomenutom presudom izgubila pravo vlasništva na nekretninama u B., i to usprkos činjenici što je te nekretnine naslijedila, iza svoje pok. bake I. R., temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju koje je donio Općinski sud B. (br 0-631/81-9 od 11. rujne 1984. godine, s ispravkom pod br. 0-631/81-12 od 26. studenog 1984. godine), kao i usprkos činjenici što je temeljem tog rješenja bila upisana kao vlasnik u zemljišnim knjigama. U ustavnoj se tužbi posebno ističe da - u svezi s navodnom nacionalizacijom spomenutih nekretnina pri otpustu I. R. iz jugoslavenskog državljanstva - nikada nije bio pokrenut bilo kakav postupak (upravni ili sudski) ili radnja u svezi s nacionalizacijom, iako su takvi postupci bili predvideni tada važećim propisima.

Ustavna tužba nije osnovana. Razmatrajuči osnovanost navoda ustavne tužbe, ovaj Sud polazi od relevantnih propisa, dakle propisa važećih u vrijeme nastanka konkretnog pravnog odnosa. Nesporno je da je I. R., kako to proizlazi iz rješenja Ministarstva unutrašnjih poslova Narodne Republike Hrvatske, broj 4711/49 od 22. lipnja 1949. godine, brisana iz jugoslavenskog državljanstva.

U to je vrijeme (1949. god.) bila na snazi odredba članka 3. stavka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća ("Službeni list SFRJ", broj 35/1948) prema kojoj je - kako to proizlazi iz obaveznog tumačenja te norme ("Službeni list FNRJ", broj 63/48) - jugoslavenski driavljanin prelaskom u strano državljanstvo gubio pravo vlasništva na nekretninama u FNRJ, a one su neposredno prelazile u (tada) državno vlasništvo.

Navedena je odredba doista sadriavala poseban temelj prelaska prava vlasništva na nekretninama u državno vlasništvo, s time da su takve nekretnine, samim stupanjem na snagu navedenog zakona, to jest s danom 28. travnja 1948. godine, prelazile u državno vlasništvo. Znači, eventualni akt o takvu prelasku imao bi samo deklarativno značenje.

Kako je 1959. godine - dakle u vrijeme kada je I. R. dobila otpust iz jugoslavenskog državljanstva - već bila na snazi odredba članka 3. stavka 4. navedenog zakona, ta se je odredba, razumljivo, morala primijeniti i na spomenute nekretnine.

Slijedom toga, u vrijeme vođenja ostavinskog postupka iza pok. I. R., nekretnine o kojima je riječ nisu više bile u njezinu vlasništvu.

Stoga, L. R. nije ni mogla na tim nekretninama, temeljem spomenutog rješenja o nasljeđivanju i upisom u zemljišne knjige, steći pravo vlasništva. Imajući u vidu navedeno stanje stvari, iz kojeg slijedi zaključak da je nacionalizacija navedenih nekretnina pravomočno završena davno prije donošenja Ustava Republike Hrvatske u kojem je sadržana odredba članka 48. stavka 1. koja jamči pravo vlasništva, ovaj Sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nema povrede Ustavom zajamčenog prava vlasništva. Iz ovih razloga, ovaj je Sud odlučio kao u izreci. Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991).

Broj: U-III-90/1993.

Zagreb, 16. ožujka 1994.

Ostaviteljica I. R. nije izgubila pravo vlasništva ex lege, samim otpustom iz tadašnjeg jugoslavenskog državljanstva. Osnova prelaska prava vlasništva i u to vrijeme 1949. godine, po tadašnjem Zakonu o nacionalizaciji, mogao je biti samo posebni upravni akt (konstitutivnog značenja) koji će kao tabularna isprava služiti za upis novog vlasnika. Neprovođenjem ove propisane procedure nasljednica L. R. je zakonito stekla pravo vlasništva nekretnina pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda B. od 11. rujna 1984. godine broj 0-631/81.

Citirana sudska odluka nije osporena niti ukinuta u redovnom sudskom postupku; njezin pravni ućinak postoji (stjecanje vlasništva).

Odluke sudova protivustavno su nacionalizirale jedno zakonito stečeno vlasništvo, a kako je posljednja i konačna sudska presuda donijeta čak punih 18 mjeseci nakon stupanja na snagu Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine, povrijedila je odredbu članka 5. stavka 2. Ustava i protivna je pravnom poretku Republike.

Zagreb, 23. ožujka 1994.