USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, na sjednici 9. ožujka 1994. godine. donio je ovu

ODLUKU

1. Ukida se odredba članka 115. st. 4. Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine". broj 34/93 - pročišćeni tekst).

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Odredba navedena u izreci ove odluke određuje da okrivljeniku, ako ima branitelja, rok za podnošenje pravnog lijeka - protiv optužnice, optužnog prijedloga, privatne tužbe i svih odluka od dostave kojih teče rok za žalbu teče od dana dostave podneska okrivljeniku, s time da se, u slučaju nemogućnosti dostave, dostavljanje vrši isticanjem na oglasnoj ploči što se, nakon osam dana, smatra valjanom dostavom. Prijedlog za ocjenu ustavnosti navedene odredbe podnio je ovom Sudu odvjetnik Danko Špoljarić iz Zagreba. U prijedlogu je naveo da je ta odredba nesuglasna odredbama članka 27. i 29. Ustava Republike Hrvatske. Ovo stoga što osporena odredba uskraćuje građanima ustavna prava iz tih ustavnih odredaba. Ustavni je sud, na sjednici 7. srpnja 1993. godine, prihvatio prijedlog i donio rješenje o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti odredbe članka 115. st. 4. Zakona o krivičnom postupku. Rješenje je objavljeno u.Narodnim novinama", br. 71/93. Nakon završenog postupka, ovaj je Sud utvrdio da je osporena odredba nesuglasna odredbama članka 18., članka 27. i članka 29. al. 1. Ustava Republike Hrvatske. Osporena odredba, naime - propisujući da rokovi za podnošenje pravnog lijeka teku od dana dostave podneska okrivljenom - svojim sadržajem i pravnim posljedicama u primjeni spriječava ostvarenje temeljnih ustavnih sloboda i prava čovjeka i građanina, i to: ustavno pravo na braniteIja (članak 29. al. 1.) ustavno pravo na odvjetničku pravnu pomoć (članak 27. i članak 29. al. 3. i 4.) i zajamćeno ustavno pravo na žalbu (članak 18.). Ta je ustavna prava nemoguće ostvariti ako rokovi za podnošenje pravnih lijekova (ti rokovi, prema osporenoj odredbi, počinju teći od dana kada je okrivljeni primio akt) isteknu prije nego što okrivljeni uspije doći do svog odvjetnika. Nairne, spomenuto ustavno pravo na odvjetničku pravnu pomoć, odnosno na branitelja ozbiljno je dovedeno u pitanje ako rokovi iz osporene odredbe isteknu prije nego što je okrivljenom omogućeno općenje s braniteljima. Time se ujedno okrivljenom onemogućava ulaganje žalbe, dakle. ostvarivanje zajamčenog Ustavnog prava na žalbu. Sve to, zapravo, osuječuje odnosno onemogućava ostvarivanje ustavnog prava na pravično suđenje. Odlućujući o neustavnosti osporene odredbe, Sud je imao također u vidu i opća načela Konvencije Vijeća Europe o zaštiti prava čovjeka i temeljnih sloboda Ščlanak 6. toč. c i članak 13), Opće deklaracije o pravima čovjeka (članak 10) i Međunarodnog pakta Opće skupštine Ujedinjenih naroda o građanskim i politićkim pravima (članak 2. i članak 14. toč. 3b. i c.). Ti međunarodni akti na nedvosmislen način zahtijevaju od članica međunarodne zajednice i država koje su ih ratificirale da osiguraju pravo na pravično suđenje, odnosno pravičnu i javnu raspravu, kao i odvjetničku pravnu pomoć (obrana uz stručnu pomoć odvjetnika po vlastitom izboru i odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremanje obrane), a također, i pravo svakog čija se sloboda i prava krše na djelotvorno pravno sredstvo žalbe. Iz navedenih je razloga ovaj Sud - utvrdivši nesuglasnost osporene odredbe s Ustavom - odlućio kao u izreci. Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20. st.1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91).

Broj: U-I-272/1992.

Zagreb, 9. ožujka 1994.