USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujuči o ustavnoj tužbi V.P, iz S.T, na sjednici 15. prosinca 1993. godine, donio

ODLUKU

USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE BROJ U-III-40/1993 OD 15. PROSINCA 1993

Odbija se ustavna tužba.

Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama"

V.P, iz S.T. podnijela je ovom Sudu ustavnu tužbu s prijedlogom da se ukinu presuda Općinskog suda u D.S. od 9. srpnja 1991. presuda Okružnog suda u Z. od 3. prosinca 1991. te presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30, rujna 1992. godine. Navedene presude donijete su u sporu što ga je podnositeljica ustavne tužbe pokrenula (1991. godine) protiv bivšeg bračnog druga zahtijevajući određeni iznos s pripadajućim kamatama po Zakonu o obveznim odnosima, koji je uzdržavajuči dijete njoj povjereno prilikom razvoda braka na čuvanje i odgoj platila za drugog, to jest za djetetova oca. Općinski sud u D.S, odbio je njezin tužbeni zahtjev, Okružni sud u Z. odbio je žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda u D.S., a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio reviziju kao neosnovanu: Podnositeljica ustavne tužbe smatra da su joj navedenim presudama povrijeđena prava utvrđena odredbama članaka 62. i 63. Ustava Republike Hrvatske. Ustavna tužba riije osnovana. Prema odredbi članka 62. Ustava Republika štiti materinstvo, djecu i mladež, a prema odredbama članka 63. stavak 1. i 2. Ustava roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu i odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. Zaštita Republike u ovom je slučaju prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hnrvatske, ostvarena postojanjem zakonske regulacije koja uređuje uzdržavanje djece ra.zvedenih roditelja. Riječ je o Zakonu o braku i porodičnim odnosima (pročišćeni tekst "Narodne novine", broj st/89. 59/90), temeljem kojeg je prilikom razvoda braka za oca presudom (1976. godine) bilo utvrđeno da je dužan, i koliko, doprinositi za uzdržavanje djeteta. Nezadovoljna iznosom te obveze podnositeljica je bila dužna od suda zatražiti povišicu iznosa, jer Zakon o braku i porodičnim odnosima takav postupak predviđa; Prema odredbi članka 272. Zakona osoba koja prima, i osoba koja daje uzdržavanje, može tražiti da sud povisi ili snizi iznos uzdržavanja, odluči o prestanku uzdržavanja ili promjeni načina uzdržavanja određen ranijom pravomoćnom odlukom, ako su se promijenile okolnosti na temelju kojih je donesena ranija odluka.

Podnositeljica ustavne tužbe nije tražila izvršenje presude o očevu doprinosu uzdržavanju djeteta, niti je pokrenula postupak za povišicu iznosa za uzdržavanje. U svjetlu tih činjenica njezin naknadni zahtjev da joj djetetov otac isplati iznos što ga je potrošila snoseći i njegov dio uzdržavanja znači, u krajnjoj liniji, faktičnu izmjenu pravomoćne sudske odluke. Stajalište je ovog Suda da podnositeljica ustavne tužbe ne može valjano tvrditi da su joj povrijeđena ustavna prava, ako nije pokrenula postupke što ih odgovarajući zakon za zaštitu tih prava predviđa. Dakle, svako se pravo ostvaruje putem postupaka zakonom predviđenih za ostvarenje tog prava, a onaj tko ne poduzme korake da se ti postupci provedu ne može tvrditi da mu je povrijeđeno pravo što ga je putem odgovarajućeg postupka trebao ostvariti.

Polazeći od iznijetog ovaj Sud je odbio ustavnu tužbu. Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20, stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991).

Broj: U-III-40/1993.

Zagreb,15. prosinca 1993.