USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske rješavajući o ustavnoj tužbi Š. i B. C. iz Z, na sjednici održanoj 2o. listopada 1993 godine, donio je

ODLUKU

1. Odbija se ustavna tužba.

2. Odluka će se objaviti u "Narodnim novinama"

Š. i B. G. iz Z. pravodobno su podnijeli ustavnu tužbu u povodu presuda: Općinskog suda u Z. broj Ps-725/88 od s 06.1991, Okružnog suda u Z. broj Gž-944/92 i Vrhovnog su da Hrvatske broj Rev-1720/92 od 12. 1. 1992.

Podnositelji ustavne tužbe tvrde da im je navedenim presudama povrijeđeno njihovo pravo vlasništva zajamčeno odredbom članka 48. Ustava Republike Hrvatske time što su odbijeni sa zahtjevom da im se preda u suposjed hodnik u suterenu njihove kuće u Z, što ga koristi traženi stanar kao sastavni dio stana. Sudovi su pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, pa su time povrijedili njihovo pravo vlasništva, tvrde podnositelji ustavne tužbe.

Ustavna tužba nije osnovana

Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvalske proizlazi da je taj Sud djelomično uvažio reviziju tužitelja i preinačio navedene presude nižih sudova u dijelu kojim su tužiteIji odbijeni s dijelom tužbenega zahtjeva i presudio da su tužitelji vlasnici hodnika u suterenu obileljske kuće u Z.

U odnosu na dio tužbenog zahtjeva da im je tužena dužna predati u suposjed sporni hodnik revizija je, kao neosnovana, odbijena. U odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva revizijski sud je utvrdio da su niži sudovi pravilno odbili tužitelje budući su utvrdili da sporni hodnik kao građevinska cjelina pripada stanu u suterenu kuće koji stan koristi tužena kao nosilac stanarskog prava na tome stanu.

Sudovi su, dakle, uključivo i revizijski suca, utvrdili da je vlasništvo tužitelja na stanu u suterenu obiteljske kuće u Z opterećeno stanarskim pravom tužene na tome stanu, kojemu u stambenu cjelinu pripada i sporni hodnik. Stoga su sudovi odbili tužitelje sa zahtjevom da im tuženi predaju u suposjed navedeni hodnik.

U povodu tvrdnje tužitelja iznesene (i) u ustavnoj tužbi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo potrebno je rječi da Ustavni sud eventualno postojanje povrede ustavnog prava u pravilu cijeni na podlozi činjenica koje su utvrđene u pravomoćno okončanom postupku i materijalnog prava primijenjenog u tom postupku. Ipak, u slučaju da se, zbog netočno ili nepotpuno utvrđenih činjenica i pogrešne primjene materijalnog prava, pojavi osnovana sumnja da je došlo do povrede ustavnog prava Ustavni bi sud bio ovlašten i dužan uti,rditi odlučne činjenice i primjenom odgovarajućih propisa utvrđivati postojanje povrede ustavnog prava te postupiti u skladu s odredbama Ustavnog zakorka o Ustavnonl sudu Republike Hrvatske.

U ovome slučaju Ustavni sud nije našao da postoji osnovana sumnja da bi sudovi navederkim presudama počinili povredu u tužbi navedenog ustavnog prava tužitelja, pa se nije ostvarila ni pretpostavka za potrebu preispitivanja činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima odnosno za primjenu drugog materijalnog prava.

Iz ovih razloga Sud je ustavnu tužbu odbio kao neosnovanu.

Broj: U-III-l34/l993.

Zagreb, 20. listopada 1993.