USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi dra M. B. iz O., na sjednici 20. listopada 1993. godine, donio je ovu

ODLUKU

I. Usvaja se ustavna tužba i ukidaju se:

1 presuda Upravnog suda Republike Hrvatske, od 4. rujna 1992. godine, broj Us-1302/1992.

2. rješenje Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja i zdravstva Hrvatske, Stručne službe - Direkcije Zagreb, od 19. ožujka 1992. godine, klasa: UP-II-504-03/91-01/16, Ur. broj : 338-1 1 -15-92-1 i

3. rješenje Republičkog fonda zelravstvenog osiguranja i zdravstva, Stručne službe - Ispostave O., od 27. siječnja 1992, Klasa: 504-03/91-01/190, Ur. broj: 338-12-92-9.

II. Predmet se vraća nadležnom organu na ponovni postupak.

III. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama"

Ustavnom tužbom traži se zaštita prava iz članka 58. Ustava Republike Hrvatske. Riječ je o ustavnoj odredbi prema kojoj se svakom građaninu jamči pravo na zdravstvenu zaštitu.

Ustavna tužba je pravodobna, a iscrpljen je i dopušteni pravni put u smislu odredaba članka 28. stavak 2. i 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/1991).

Iz spisa proizlazi da je podnositelj 17. do 18. travnja 1991. godine pregledan na Kliničkom bolničkom centru Zagreb, gdje mu je preporučen " operativni zahvat aortokoronarnog premoštenja (četverostruki by-pass) u nekom kardiološkom centru s većim iskustvom u toj vrsti zahvata", a prema nalazu Opće bolnice O. od 20. svibnja 1991. radi se o operativnom zahvatu koji se ". . . mora učiniti u jednom od međunarodnih centara s velikim iskustvom. Operativni zahvat se ne može odlagati, to jest treba se učiniti po mogućnosti najkasnije u roku od mjesec dana." Istoga dana, to jest 20. svibnja 1991. godine, podnositelj je poslao Republičkom fondu zahtjev - a početkom srpnja i molbu da se požuri rješenje - da mu se odobri obavljanje operativnog zahvata u inozemstvu. Republički fond je krajem rujna 1991. godine zatražio od njega dopunu medicinske dokumentacije, dostavu filma s kateterizacije, navodeći ". . . da bez filma s kateterizacije Klinika za kirurgiju ne može dati nikakvo mišljenje. . . da isti ukoliko ga posjedujete pošaljete kako bi vaš predmet mogli kompletirati i uzeti u razmatranje." Međutim, podnositelj je u srpnju 1991. godine otišao na preglede u Herzzentrum u Bad Krozingenu, gdje je 23. srpnja 1991. godine operiran.

Osporena rješenja Republičkog fonda i presuda Upravnog suda donijeti su u povodu njegova zahtjeva da mu se naknade troškovi operativnog zahvata i liječenja u inozemstvu.

Rješenjem navedenim u točki I. pod. 3 izreke u ovoj odluci podnositelju ustavne tužbe odobrena je isplata naknade troškova liječenja u inckzemstvu do visine cijene operativnog zahvata i liječenja u Zavodu za kardio-kirurgiju Kliničkog bolničnog centra u Zagrebu, koja je tirrk rješenjem odredena u iznosu od 123.000,00 HRD. Rješenjem navedenim u točki I. pod 2. izreke u ovoj odluci djelomićno je usvojena žalba podnositelja, te je djelomično poništeno rješenje Ispostave O., a podnositelju je priznat, kao naknada troškova operativnog zahvata i liječenja u inozemstvu, iznos od 201.653 HRD. Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, navedenom u točki I. pod 1 izreke u ovoj odluci, podnositelju - koji je u upravnom sporu bio tužiteljem odbijena je tužba protiv navedenog rješenja drugog stupnja.

Presudivši da je tužba neosnovana Upravni sud Republike Hrvatske polazio je od odredbe članka 26. stavak 3 Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu ("Narodne novine", broj 55/90, 14/91, 32/91) prema kojem, ako se u postupku pokrenutom na zahtjev osiguranika utvrdi da nema pravo na ostvareno liječenje u inozemstvu, osiguraniku će se naknaditi troškovi tog liječenja u dinarskoj vrijednosti iznosa tih troškova, to jest koliko bi oni iznosili da je zdravstvena zaštita ostvarena na području Republičkog fonda.

Na istoj odredbi Pravilnika temeljilo se je i rješenje organa prvog stupnja, odnosno organ drugog stupnja u obrazloženju svog rješenja utvrdio je da ". . prvostepeni organ točno je postupio kada je primijenio članak 26. stavak 3. Pravilnika."

Ustavna tužba je osnovana.

Prema Ustavu (ćlanak 58.) svakom se građaninu jamči pravo na zdravstvenu zaštitu. U vrijeme kad su se donosila osporena rješenja i osporena presuda, na snazi su bile odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 12/91 - proćišćeni tekst, 19/91, 53A/91,18/82 i 69/92). Zakon o ·zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 75/93). koji je sada na snazi. u odredbi članka 16. stavak 4. ovlašćuje Zavod (to jest Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje) na donošenje provedbenih propisa o pravima, uvjetima i načinu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu, uz suglasnost ministra zdravstva, a odredbom članka 104. točka 3 tog Zakona ostavljen je, do donošenja propisa o pravima, uvjetima i načinu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu, na snazi Pravilnik o pravima, uvjetima i načinu korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu ("Narodne novine", broj 55/90, 5/91,14/91. 32/91), No, da je taj Pravilnik već i prestao važiti, njegove bi odredbe bile mjerodavne za odlučivanje u ovom predmetu, jer je to propis koji je bio na snazi u vrijeme kad su se donosila osporena rješenja i osporena presuda.

U navedenom Pravilniku podrobno je opisan postupak o upućivanju na liječenje i kontrolne preglede u inozemstvo. Valjana provedba tog postupka mjerilo je ostvarivanja Ustavom zajamčenog prava na zdravstvenu zaštitu.

Naime, ostvarivanje tog ustavnog prava, kao i svakog drugog prava, provodi se u postupcima propisanim za njihovo ostvarivanje. Uskratom mogućnosti da se takav postupak provede ustavno pravo nedvojbeno se vrijeđa. Stoga usvajanje ove ustavne tužbe ne znači da Ustavni sud Republike Hrvatske ovom odlukom utvrđuje da je podnositelju moralo - odnosno da nije moralo - biti temeljem Ustava priznato pravo na liječenje u inozemstvu, jer će o tome u ponovnom postupku odlučiti nadležni organi. Ono znači da podnositelju nisu smjeli biti uskraćeni postupci koji su navedenim Pravilnikom bili predviđeni za odlućivanje o pravima obuhvaćenim pojmom zdravstvene zaštite.

Postupak o upućivanju na liječenje i kontrolne preglede u inozemstvo, predviden navedenim Pravilnikom, u redovitom tijeku stvari, počinje podnošenjem zahtjeva osiguranika, iza kojeg slijedi ocjena liječničke komisije, protiv koje je bio najprije predviđen prigovor višoj liječničkoj komisiji, a kasnije žalba direktoru Republičkog fonda o kojoj je direktor odlučivao uz obvezatno pribavljenu ocjenu više liječničke komisije

Takav redoviti postupak podnositelj je pokrenuo, a iz izloženih podataka očito je da podnositelj nije mogao čekati, bez neposredne opasnosti po svoj život. donošenje rješenja Republičkog fonda, koji mu se je prvi put obratio tek u rujnu 1991. godine. Fond nije u primjerenom roku postupao, a niti je bila primijenjena odredba članka 26. stavak 1. Pravilnika prema kojem: "U slučaju kada je zdravstveno stanje osiguranika takvo da postoji neposredna opasnost za njegov život, direktor Republičkog fonda ili osoba koju on ovlasti, iznimno može donijeti rješenje o upućivanju osiguranika na liječenje u inozemstvo po hitnom postupku, a na prijedlog organizacije u kojoj je osiguranik na liječenju." Prikraćen za primjeren redoviti i za hitni postupak, podnositelj je iskoristio treću mogućnost. predviđenu člankom 26. stavkom 2. Pravilnika, prema kojem, ako je osiguranik zdravstvenu zaštitu ostvario u inozemstvu prije nego mu je rješenjem priznato to pravo, ima pravo na naknadu stvarnih troškova u dinarskoj protuvrijednosti po službenom tećaju važećem na dan isplate, ako se u postupku pokrenutom na njegov zahtjev utvrdi pravo na to liječenje.

Dakle, propis koji je bio na snazi kad se je odlučivalo o podnositeljevu pravu (a on je na snazi i danas) dopuštao je mogućnost da osiguranik zdravstvenu zaštitu ostvari u inozemstvu i prije nego mu je rješenjem priznato to pravo, s tim da se naknadno provede postupak u kojem će se utvrditi da li je osiguranik imao pravo na takvo lijećenje. Organi koji su odlučivali o podnositeljevu pravu, propustili su razmotriti primjenjivost te mogućnosti na podnositeljev predmet to je očito iz činjenice da im zaključivanje u polazištu ima tvrdnju da je otišao na liječenje ". . . ne sačekavši rješenje Republičkog fonda", odnosno ". . . i ne saćekavši spomenuto rješenje samoinicijativno otišao na liječenje u inozemstvo", a zanemarili su i činjenicu da je podnositelj sa svoje strane poduzeo sve potrebne korake da se o njegovu zahtjevu odluči u redovitom postupku.

Ocijenivši da je podnositelj biu prikraćen za propisom predviđene postupke za ostvarivanje njegova ustavnog prava na zdravstvenu zaštitu, te za pravne lijekove tijekom tih postupaka, ovaj Sud ocijenio je da je u konkretnom slučaju došlo do povrede Ustavom zajamčenih prava iz članaka 18. i 58. Ustava, pa je stoga odlučio kao u izreci.

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 20 stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj : U-III-336/ 1992.

Zagreb, 20. listopada 1993.