USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske odlučujući o ustavnoj tužbi P. T. iz Z., na sjednici od 7. srpnja 1993. godine, donio je ovu

ODLUKU

1. Usvaja se ustavna tužba P. T. i ukidaju:

- presuda Upravnog suda Hrvatske od 15. svibnja 1991., broj Us-1553/91-4,

- rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva od 30. siječnja 1991., broj 531-06-91-2,

- rješenje Općine Centar, Sekretarijata za građevinarstvo, komunalne i stambene poslove od 20. rujna 1990., broj 2199-05-01-90-2 i

2. Predmet se vraća prvostepenom organu na ponovni postupak.

3. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Općina Centar, Sekretarijat ze građevinarstvo, komunalne i stambene poslove, Odsjek za građevinarstvo i urbanizam, svojim rješenjem od 28. ožujka 1989. godine pravomoćno je odlučio (nije bilo žalbe), pozivom na odredbu čl. 110. Zakona o izgradnji objekata ("Narodne novine", broj 54/86), o rušenju zgrade u Z. zbog starosti, dotrajalosti, odnosno opasnosti za život stanara i susjedne objekte.

P. T. iz Z., tužitelj u ovom ustavnosudskom sporu, a zakupac u navedenoj zgradi, stavlja 10. rujna 1990. prijedlog za obnovu navedenog "postupka rušenja" pozivom na odredbu čl. 249. st. 1. t. 9. Zakona o općem upravnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske, čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, dalje: ZUP), jer da mu nije bila dana mogućnost da kao stranka sudjeluje u postupku.

Prvostepenim rješenjem navedenim u izreci ove odluke njegov je prijedlog odbačen, drugostepenim rješenjem odbijena je njegova žalba, a tužba u upravnom sporu odbijena je u izreci navedenom presudom Upravnog suda Hrvatske.

U ustavnoj tužbi tužitelj i nadalje tvrdi da mu je neosnovano uskraćen položaj stranke u "postupku rušenja" i u tome nalazi povredu svog ustavnog prava na žalbu - čl. 18. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, pa stoga traži ukidanje pobijane presude i rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

Tužba je osnovana.

Upravni organi i sud svoje stajalište za odbacivanje tužiteljevog prijedloga za obustavu postupka odnosno odbijanje priznavanja položaja stranke u "postupku rušenja" obrazlažu na slijedeći način.

Zakupac poslovnog prostora u stambenoj zgradi za koju se vodi upravni postupak za rušenje nema svojstvo stranke (čl. 49. ZUP-a) jer zgradu kao pravnu osobu predstavlja predsjednik skupa stanara (čl. 35. Zakona o stambenim odnosima - dalje ZSO) koji je u postupku sudjelovao i rješenje mu je pravilno dostavljeno. Ništa ne mijenja na stvari što skup stanara čine stanari, etažni vlasnici i zakupci poslovnih prostorija (čl. 36. ZSO), jer oni nemaju samostalno stranačko svojstvo, budući da skup stanara kao i samu zgradu predstavlja samo predsjednik toga skupa.

Tužitelj svoja zakupnička prava i pravne interese može štititi i ostvarivati samo u tekućem sudskom postupku otkazivanja zakupnog ugovora.

Razmatrajući ovaj ustavnopravni spor ovaj Sud nalazi:

Nadležnost upravnog organa za poslove građevinarstva da vodi upravni postupak, utvrđuje činjenice i donosi rješenje o rušenju objekta propisana je Zakonom o izgradnji objekata (čl. 110. i 111). Taj zakon ne određuje i stranke u postupku, a kako je riječ o, u slučaju donošenja rješenja o rušenju, prestanku prava vlasništva, prestanku prava korištenja i raspolaganja, prestanku stanarskog prava, prestanku zakupnog odnosa, hipoteke itd., nema dvojbe da ovlaštenici svih tih prava imaju pravo sudjelovati u tom postupku.

Takvo njihovo pravo izvire iz odredbe čl. 49. ZUP-a prema kojoj je stranka osoba koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo sudjelovati u postupku.

Što se položaja same stambene zgrade tiče, valja reći (i) slijedeće.

Zakonom o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85) i sl. stambena zgrada u društvenom vlasništvu proglašena je pravnom osobom (čl. 35). Dakako, riječ je o pravnoj osobi sui generis, s obzirom na način nastanka, sadržaj osobnosti, moguće načine prestanka i sl. Sadržaj osobnosti i s tim u vezi obujam njezinih prava i obveza treba tražiti u odredbama propisa, prvenstveno Zakona o stambenim odnosima, koji reguliraju odnose u stambenoj oblasti. Konkretan obim pravne osobnosti pravne osobe određen je i ciljem zbog kojeg je ta osoba osnovana. Stoga pravna osoba može stjecati ona prava i obveze koji su potrebni radi obavljanja djelatnosti zbog koje je ta pravna osoba osnovana (vidi odluku Vrhovnog suda Hrvatske broj GŽ 378/81 od 13. listopada 1981.).

Ako se pobliže analiziraju odredbe ZSO koje uređuju ovo područje (čl. 35. i sl.), uočava se da ti propisi uglavnom ne zalaze u područje stvarnopravnih, a dijelom ni obveznopravnih odnosa, zadržavajući se uglavnom na uređenju stambenih odnosa i kućne samouprave. Drugi pak propisi izvan ZSO i nadalje uređuju valsničkopravne, zakupne i druge odnose.

Time što je u pravni sustav bio uveden još jedan (društveno) pravni subjekt (stambena zgrada u društvenom vlasništvu) nisu time svi ostali nositelji ili ovlaštenici određenih prava i obveza na stambenim zgradama, bili lišeni svojih prava.

Zaključiti je stoga da nije na zakonu utemeljena tvrdnja da zakupoprimac u zgradi u (društvenom) vlasništvu u upravnom postupku za rušenje zgrade zbog dotrajalosti nema položaj stranke.

Tvrdnje u osporenoj presudi da će ovlaštenici prava na stambenoj zgradi u društvenom vlasništvu (etažni vlasnici, stanari i zakupoprimci - osobe sastavnice skupa stanara) svoje pravo moći zaštititi u posebnom otkaznom postupku, nisu utemeljene na zakonu.

Za etažne vlasnike nije, nakon pravomoćnosti "rješenja o rušenju" predviđen nikakav daljnji postupak.

Prema njima će se, ako se usprotive, rušenje provesti prisilnim putem u izvršnom postupku.

Stanarsko pravo prestaje pravomoćnošću "rješenja o rušenju" (čl. 107. st. 1. ZSO).

Zakupni odnos također prestaje pravomoćnošću sudske odluke o otkazu zakupnog odnosa.

Doduše, u svim tim postupcima, pa i u (nastavnim) izvršnim postupcima oni mogu isticati prigovor da zgrada nije za rušenje, da se može popraviti, ali to je samo prividno točno. Prividno stoga, što će takav tužiteljev prigovor biti (valjano) odbijen jer je o tom (prethodnom) pitanju već pravomoćno odlučio nadležni organ u "postupku rušenja" (argumentum a contrario iz odredbi čl. 12. Zakona o parničnom postupku i čl. 144. ZUP-a).

Prema tome jedini postupak u kojem etažni vlasnici, stanari i zakupoprimci mogu zaštititi svoja prava i spriječiti neopravdano rušenje zgrade (ako doista ne predleže pretpostavke) jest upravo "postupak rušenja".

Stoga treba zaključiti da pravo i pravni interesi stanara, zakupaca i etažnih vlasnika (koji kako je već rečeno čine skup stanara) da sudjeluju u "postupku rušenja" ne izviru iz njihovog članstva u skupu stanara. Njihovo pravo i pravni interesi izviru iz njihovih vlasničkih, stanarskih, zakupničkih i inih prava i to im daje legitimaciju da kao stranke sudjeluju u "postupku rušenja".

Onemogućivši tužitelju da u tom postupku sudjeluje spomenuti upravni organi i Upravni sud Hrvatske, povrijedili su tužiteljevo ustavno pravo na žalbu, shvaćeno kao pravo da sudjeluje u postupku u kojem se odlučuje o njegovim na zakonu zasnovanim pravima i interesima i da u tom postupku poduzima sve zakonom dopuštene radnje, pa tako i da izjavljuje (i) žalbu i koristi se i svim drugim redovnim i izvanrednim pravnim sredstvima (čl. 18. st. 1. Ustava Republike Hrvatske).

Iz izloženog razloga Sud je odlučio kao u izreci pod 1) (čl. 30. Ustavnog zakona o

Ustavnom sudu Republike Hrvatske).

Odluka Suda navedena pod 2) zasnovana je na odredbi čl. 20. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-135/1991.

Zagreb, 7. srpnja 1993.