USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnosti i zakonitosti propisa na sjednici održanoj 7. srpnja 1993. godine donio je

RJEŠENJE

1. Ne prihvaćaju se prijedlozi Ljiljane Čučak-Antolović iz Rijeke, Pavla Kneša iz Pule, Vlade Zenka iz Zagreba i Branka Gudelja iz Zagreba za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti članka 1. stavak 1, članka 2. stavak 2. točke 5, članka 9. stavak 2, 3. i 7. članka 33L, stavak 2. članka 330. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine", broj 33/1992);

2. Ne prihvaćaju se prijedlozi Milana Marinovića iz Siska i Milana Rogića iz Sesveta za pokretanje postupka za cjenu zakonitosti članka 7. stavak 1. i članka 13a. Uredbe o načinu utvrđivanja cijene stana i garaže ("Narodne novine", broj 35/1992 i 72/1992).

3. Prihvaća se prijedlog Ljiljane Čučak-Antolović iz Rijeke i pokreće se postupak za ocjenu zakonitosti odredaba članka 16. stavak 2, 3. i 4. Uredbe o načinu utvrđivanja cijene stana i garaže ("Narodne novine", broj 35/1992 i 72/1992).

4. Rješenje će se objaviti u "Narodnim novinama".

Obrazloženje

Osobe navedene u točci 1. izreke podnijele su prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti pojedinih zakonskih odredbi.

Pavao Kneš smatra da je zakonodavac doveo u nejednak položaj sve građane koji kupe stan nakon što je izmjenom članka 1. Zakona brisao mogućnost kupnje i pripadajućeg dijela zemljišta uz stan. Sve je to zakonodavac proveo i izmjenama članka 9. Zakona uvodeći u cijenu stana položajnu podobnost umjesto pripadajućeg dijela zemljišta. To je imperativno propisano i odredbom novog članka 330. kojom je zabranjeno provoditi u zemljišnoj knjizi ili polagati u sud ugovor kojim bi, po stupanju na snagu ovoga zakona, predmet kupoprodaje bilo i zemljište. Građani su, dakle, odredbama zakona dovedeni u nejednak i neravnopravan ekonomsko-pravni položaj. Jedni moraju platiti položajnu pogodnost stana a drugi su postali suvlasnici zemljišta što je, očito, nejednakost građana, a što nije u skladu s odredbama članka 3. i 4. Ustava, smatra podnositelj prijedloga.

Sud nije našao da bi osporene zakonske odredbe bile u neskladu s navedenim ustavnim odredbama. Nema sumnje, naime, da je zakonodavac mogao izmijeniti uvjete prodaje na način da odustane od prodaje odgovarajućeg dijela zemljišta uz stan. Isto tako mogao je propisati, kao elemenat cijene, položajnu pogodnost stana. Po ocjeni suda ne dovode se građani u nejednak položaj time što su izmijenjeni uvjeti prodaje stana kao i elementi za utvrđivanje cijene stana. Stoga su navedeni prigovori bez ustavne usnovanosti.

Sud nije našao neustavnost ni u odredbi članka 2. stavak 1. točka 5. Zakona na što upire predlagatelj Vlado Zenko. Naime nije u neskladu s ustavnom odredbom iz stavka 2. članka 14. Ustava Republike Hrvatske izmjena zakona kojom se odustaje od prodaje stanova u samostojećim i dvojnim vilama do određene visine, a koje se nalaze u prvoj zoni naselja ili do 300 m udaljenosti od mora. Naime, ne može se državi osporiti pravo da propisuje koju državnu imovinu prodaje i uvjete po kojima će prodavati imovinu u svome vlasništvu, pa tako i stanove. Riječ je ovdje o zakonodavnoj politici a ne o povredi nečijeg prava. Iz istih razloga Sud nije prihvatio ni prijedlog Branka Gudelja za pokretanje postupka za ocjenu stavka 2. članka 9. Zakona kojom su propisani uvjeti prodaje garaže, to jest, da se na cijenu garaže ne daje popust.

Sud nije prihvatio ni prigovor predlagateljice Ljiljane Čučak-Antolović da odredba stavka 2. članka 33L. nije u skladu s odredbama članka 49. i 50. Ustava, odnosno da je u suprotnosti s odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sud, naime, nije našao da postoji nesklad ove odredbe s Ustavom. Eventualno međusobna suprotnost odredaba pojedinih zakona nije i ne može biti predmet ustavnosudske ocjene

Prigovor Milana Marinovića da odredba stavka 1. članka 7. Uredbe o načinu utvrđivanja cijene stana i garaže ("Narodne novine", broj 35/1992 i 22/1992), kojom je utvrđen izraz (formula) za izračun amortizacije stana, nije u skladu s intencijama Ustava jer da je utvrđena na pogrešnim predpostavkama Sud nije prihvatio jer nije našao da bi prigovor bio osnovan. Zakonodavac je propisao, naime, formulu za izračun amortizacije i ona nije protuzakonita ni protuustavna zato što se amortizacija mogla obračunavati i na drugi način. Odredbom stavka 2. članka 10. Zakona Vlada Republike Hrvatske ovlaštena je propisati način utvrđivanja cijene stana, dakle i način utvrđivanja amortizacije stana.

Milan Rogić smatra da je protuustavna odredba stavka 5. članka 13a. Uredbe jer se tom odredbom kupcu, koji u toku obročne otplate odluči preostali neotplaćeni dio cijene stana platiti odjednom konvertibilnim devizama, daje dodatni popust od 10% a ne 30% koliko je taj popust iznosio ako je kupac odjednom platio cijenu stana konvertibilnim devizama. U tome vidi nejednakost građana pred zakonom. Sud je ocijenio da se ne radi o nejednakosti građana jer se tom odredbom regulira jedan novi odnos koji nastaje odlukom kupca da preostale obročne rate cijene stana otplati odjednom u konvertibilnim devizama. Ovom se odredbom upravo potiče kupca stana da, umjesto obročne otplate, ide na plaćanje preostalih obroka odjednom jer dobiva dodatni popust na neotplaćeni dio cijene stana ako plaća odjednom i devizama.

Ljiljana Čučak-Antolović iz Rijeke predložila je pokretanje postupka za ocjenu zakonitosti stavka 3. članka 16. Uredbe kojom je propisan izraz (formula) po kojoj se izračunava iznos što se vraća kupcu stana koji odustane od kupnje odgovarajućeg dijela zemljišta uz stan. Smatra da je ta odredba suprotna zakonu jer se po toj odredbi kupcu uvijek vraća 30% ranije ugovorene i u devizama plaćene cijene stana, bez obzira koji je iznos ranije platio na ime zemljišta. Odredbom članka 30L. Zakona ("Narodne novine", broj 33/1992) naime, propisano je da kupac stana, koji odustane od kupnje zemljišta uz stan, ima pravo na povrat razlike cijene stana, ako je cijena stana izračunata u smislu odredaba ovoga zakona, dakle bez odgovarajućeg dijela zemljišta, niža od ranije ugovorene.

Sud je ovaj prijedlog dostavio Vladi Republike Hrvatske na odgovor. U svome odgovoru Vlada Republike Hrvatske (Klasa: 3700-01/91-01/09, Ur. broj 5030114-93-16) opširno iznosi način izračuna cijene stana po novim kriterijima iz članka 10. stavak 1. Zakona uz posebno isticanje da se 30% niža cijena izračunata po formuli iz članka 16. Uredbe odnosi i na građevinsku vrijednost stana. Smatra da osporena odredba nije suprotna zakonu i ne predstavlja prekoračenje ovlaštenja iz članka 33m. stavak 2. Zakona jer je uredbom propisan način izračuna razlike cijene stana imajući u vidu nove kriterije za utvrđivanje cijene stana utvrđene navedenom zakonskom odredbom.

Sud je prihvatio prijedlog i pokrenuo postupak i za stavak 2. i 4. jer je ocijenio da postoji osnovana sumnja u zakonitost odredaba stavka 2, 3. i 4 članka 16. Uredbe, kojima se u svakom slučaju izmjene sklopljenog ugovora kupcu vraća 30% ranije ugovorene cijene stana. Osnovana je sumnja da su navedene odredbe u suprotnosti s odredbom stavka 2. članka 33L. Zakona, kojom je propisano da kupci stanova odnosno njihovi pravni sljednici koji odluče zatražiti izmjenu sklopljenog ugovora o kupoprodaji stana u smislu odredaba ovoga zakona, to jest kada odustanu od kupnje zemljišta, imaju pravo na povrat uplaćenih sredstava cijene stana, ako je cijena stana izračunata u smislu odredaba ovoga zakona niža od ranije ugovorene.

U skladu s ovom zakonskom odredbom, nema sumnje, kupcu koji odustane od kupnje odgovarajućeg dijela zemljišta uz stan i u tom smislu pravodobno zatraži izmjenu zaključenoga ugovora, treba vratiti razliku u plaćenoj cijeni stana, ako je nova cijena stana utvrđena po novim kriterijima iz novoga članka 10. Zakona, niža od ranije utvrđene cijene. Stoga je osnovana sumnja da su odredbe stavka 2, 3. i 4. članka 16. Uredbe kojima su propisane formule za izračun vraćanja razlike u cijeni, prema kojima se vraća u svakom slučaju jednaka razlika u cijeni stana u iznosu od 30% ranije utvrđene cijene stana, u suprotnosti sa navedenom zakonskom odredbom.

To su razlozi zbog kojih je Sud odlučio kao u izreci.

Broj: U-I-204/1992.

Zagreb, 7. srpnja 1993.