USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, rješavajući ustavnu tužbu J. J. iz S., na sjednici održanoj 7. srpnja 1993. godine donio je

ODLUKU

1. Odbija se ustavna tužba.

2. Odluka će se objaviti u "Narodnim novinama" Republike Hrvatske.

J. J. iz S. pravodobno je podnijela ustavnu tužbu smatrajući da joj je povrijeđeno ustavno pravo iz članka 48. Ustave Republike Hrvatske, i to presudama Općinskog suda u S. broj P-680/90 od 13. veljače 1991. godine, Okružnog suda u S. broj Gž-1776/91 od 10. svibnja 1991. godine i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2365/91 od 6. veljače 1992. godine.

Presudom Općinskog suda u S. tužena J. J. obvezana je da u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja isprazni od osoba i stvari prostoriju tužitelja izgrađenu na čest. zem. 1068/11 k. o. S. u ulici Kozara 1 u S. te je predati tužitelju na korištenje. Presudom Okružnog suda u S. odbijena je žalba tužene i u cijelosti potvrđena presuda Općinskog suda u S.

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je kao neosnovanu reviziju tužene.

Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu zbog bitne povrede postupka, nedovoljno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U dopuni ustavne tužbe istaknula je da su sudovi povrijedili njezino ustavno pravo vlasništva priznavši tužitelju aktivnu legitimaciju u sporu. Pitanje legitimacije tužitelja smatra povredom ustavnih prava koja su povrijeđena presudama sudova.

Tužbom je trebao biti obuhvaćen i njezin sin a presude nisu smjele glasiti i na nenominirane osobe nego samo na tuženu, smatra podnositeljica ustavne tužbe. Time što je tužena pravomoćnom presudom obvezana da spornu prostoriju isprazni od osoba i stvari, dakle da iseli i sina koji nije nominiran, smatra da joj je nametnuta protuustavna obveza. Nametanjem ove obveze smatra da su joj povrijeđena također prava i slobode iz Ustava. Koja su joj prava i slobode povrijeđena, ne kaže.

Ustavna tužba nije osnovana.

Obrazlažući povredu svog ustavnog prava (vlasništva) tužiteljica tvrdi da je do povrede došlo zbog toga jer da su sudovi činjenično stanje pogrešno utvrdili, a materijalno pravo pogrešno primijenili.

Tužiteljica, međutim, gubi iz vida da Ustavni sud cijeni eventualno postojanje povrede ustavnog prava, u pravilu, na podlozi onih činjenica koje su utvrđene u pravomoćno okončanom postupku i materijalnog prava koje je u tom postupku primijenjeno. Samo u slučaju da se zbog netočnih ili nepotpuno utvrđenih činjenica i pogrešne primjene materijalnog prava pojavi osnovana sumnja da je došlo do povrede ustavnog prava tužitelja, Ustavni sud bi bio ovlašten i dužan utvrditi činjenice i primjenom odgovarajućih propisa utvrditi postojanje povrede ustavnog prava tužiteljice i dalje postupiti u skladu s odredbama Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Po ocjeni ovoga Ustavnog suda u postupku pred sudovima nije učinjena bitna povreda postupka koja bi imala za posljedicu povredu prava vlasništva zajamčenog odredbama članka 48. Ustava Republike Hrvatske.

Ovo pravo podnositeljice ustavne tužbe nije povrijeđeno navedenim presudama sudova.

Iz obrazloženja tih presuda, posebno iz obrazloženja presude revizijskog suda, naime, proizlazi da nije sporno da je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik zgrade - stambenog prostora koja leži na k. č. 1608/11 k. o. S. a ujedno i korisnik zemljišne čestice. To je utvrđeno i na temelju iskaza podnositeljice ustavne tužbe iz kojeg iskaza proizlazi da nakon rušenja kuglane (što ju je tužitelj izgradio) nije ostalo golo zemljište već je ostala sporna građevina što ju je tužena investiranjem dovela u današnje stanje i u nju uselila. Time, međutim, podnositeljica ustavne tužbe nije izgradila novi građevinski objekt na kojem bi gradnjom stekla pravo vlasništva.

Podnositeljica ustavne tužbe nije, dakle, stekla pravo vlasništva na spornoj građevini, pa, prema tome, navedenim odlukama sudova nije povrijeđeno njezino pravo vlasništva.

U odnosu na navode istaknute u ustavnoj tužbi da je tužbom u parnici trebala biti obuhvaćena i treća osoba (njezin sin), valja reći da je to neodlučno za ovaj ustavnosudski postupak u kojem se raspravlja o eventualnoj povredi ustavnog prava (vlasništva) tužiteljice, a ne te treće osobe.

Iz navedenih razloga nije bilo mjesta ni privremenoj obustavi izvršenja navedenih sudskih odluka pa Sud ni taj prijedlog nije prihvatio.

To su razlozi zbog kojih je Sud ustavnu tužbu odbio kao neosnovanu.

Broj: U-III-217/1992.

Zagreb, 7. srpnja 1993.