USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, na sjednici održanoj 24. svibnja 1993. godine, donio je

RJEŠENJE

Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti odredaba Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91 i 29/92) i to:

1. Socijalno-demokratske unije iz Zagreba:

- zakona u cjelini, osim u odnosu na odredbu navedenu pod t II ovog rješenja;

2. Lex Liberalno demokratske inicijative iz Zagreba

- članka 8. stavak 1. točka 5. i članak 30. stavak 2 i 4;

3 Srpske narodne stranke iz Zagreba

- članka 8. stavak 1. točka 5. i članka 26. st. 2;

4. Slađe Mičića iz Zadra

- članka 8. stavak 1. točka 3, 4, i 5. članka 10, 11 i 30. st 2,

1. Prihvaćaju se prijedlozi Srpske narodne stranke, Predraga Jošanovića, Slađe Mičića i Socijalno-demokratske unije i pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti odredbe

- članka 26. stavak 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine", broj 53/91 i 28/92).

2. Poziva se Sabor Republike Hrvatske da se u roku od 60 dana izjasni o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti odredbe članka 26, stavak 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Odbija se prijedlog za izdavanje privremene mjere.

Ovo rješenje objavit će se u "Narodnim novinama"

I. U izreci navedene osobe podnijele su Ustavnom sudu Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Sud) više prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o hrvatskom državljanstvu (dalje u tekstu: Zakon) navodeći i pojedinačne odredbe koje osporavaju (kako je to prikazano u izreci ovog rješenja) osim Socijalno-demokratske unije koja je osporila zakon u cjelini, predložila njegovo ukidanje i izdavanje privremene mjere slijedećeg sadržaja

"Državljani SFRJ, čije je izvorno državljanstvo u nekoj drugoj republici koja se nalazila u sastavu zajedničke države SFRJ, a koji su na dan donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991. godine imali prebivalište na teritoriji Republike Hrvatske, kao i državljani koji su bili upisani u birački popis za izbore koji su održani 1990. godine, i oni koji su bili upi sani u birački popis za referendum održan 22. svibnja 1991. godine, smatraju se hrvatskim državljanima i imaju biračko pravo."

Obrazlažući svoje prijedloge predlagatelji polaze od premise da je stjecanje državljanstva pravo građanina, osobito građanina koji je bio državljanin SFRJ (ali nije bio i državljanin SRH, već neke druge federalne republike); da Republika Hrvatska (u odnosu na tog građanina -- stranca) nije mogla urediti stjecanje državljanstva tako da ih smatra strancima jer da su ti građani imali neka stečena prava koja da su im Zakonom o državljanstvu oduzeta; njegovim odredbama jedna kategorija građana ("nehrvatske narodnosti"), u odnosu na građane hrvatske narodnosti, dovedena je u diskriminirani položaj. Neustavnost vide i u tome što o postojanju zakonskih pretpostavki za primitak u hrvatsko državljanstvo prosuduju, po diskrecijskoj ocjeni, policijske uprave, odnosno policijske stanice i ministar unutarnjih poslova, a i u tome što nadležni organ nije dužan u obrazloženju rješenja o odbijanju zahtjeva za stjecanje državljanstva navesti razloge za odbijanje zahtjeva.

Upiru na više odredaba Ustava Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustav) koje da su time povrijedene (članak 1, 3, 14, 15, 18, 19, 22, 23, 28).

II/1 Ustavni sud nije našao da su prijedlozi osnovani (osim u odnosu na članak 26. st. 3.), i to iz slijedećih razloga:

Državljanstvo znači pravno pripadanje neke osobe odredenoj državi odnosno to je trajna pravna veza koja veže državu i pojedinca određujući tom pojedincu pravni položaj (status).

Osoba prirođenjem (podomaćenjem, naturalizacijom) stječe državljanstvo na vlastiti zahtjev posebnim aktom nadležnog državnog organa.

To je volja (zahtjev) određene osobe i odluka države. Niti prema našem a niti prema međunarodnom pravu ne postoji pravo na stjecanje državljanstva. Dakako, već je u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka (OUN, 10. prosinca 1948.) proklamirano da svatko ima pravo na jedno državljanstvo i da nitko ne smije samovoljno biti lišen svog državljanstva niti prava da promijeni državljanstvo (članak 15).

Ovdje nije međutim riječ o zaštiti tih prava jer (je) svaki državljanin bivše SFRJ mora(o) uz to državljanstvo imati obavezno i neko od državljanstva republika u sastavu bivše SFRJ. Nijednom odredbom Zakona Republike Hrvatske njih se ne lišava (a niti je to moguće) tog drugog (republičkog) državljanstva.

Republika Hrvatska državnopravnim osamostaljenjem (8. listopada 1981.), odnosno raskidom državnopravnih sveza na temelju kojih je zajedno s ostalim republikama i pokrajinama tvorila bivšu SFRJ, postala je suverena i neovisna država. Kao država, s vlastitim međunarodnim subjektivitetom, ima punu slobodu uređivanja svog pravnog poretka, uključivo i pitanja državljanstva.

To je i učinjeno i sukladno članku 9. stavku 1. Ustava, hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak uređuje se zakonom.

Uređujući hrvatsko državljanstvo, zakonodavac je vezan odredbama Ustava: normiranje stjecanja i prestanka hrvatskog državljanstva ne može biti nesuglasno Ustavu. Vezan je i odredbama međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, jer čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona (čl. 134. Ustava).

Zakonodavac je međutim mogao propisati da se odredbe o postupku i načinu stjecanja hrvatskog državIjanstva prirođenjem (podomaćenjem) odnose na sve strance. pa i na državljane republike bivše SFRJ. Ne postoji, naime, zapreka u Ustavu da se osporena materija iz Zakona o hrvatskom državljanstvu uredi na takav način.

Nema zapreke niti u nekom međunarodnom ugovoru, bilateralnom ili multilateralnom, kojeg je zaključila ili mu je pristupila Republika Hrvatska, da se pitanje njihovog stjecanja hrvatskog državljanstva uredi na način kako je uređen Zakonom.

Valja dakako prihvatiti načelo da nitko zbog raspada bivše SFRJ ne može ostati bez državljanstva (postati apatrid); poželjno bi bilo i da države nasljednice bivše SFRJ urede međusobne odnose (i) u pogledu (olakšanih) uvjeta za stjecanje državljanstva onih bivših državljana bivše SFRJ koji su se zatekli u času raspada u drugoj republici, a ne u onoj čije (republičko) državljanstvo imaju i koji su nezadovoljni svojim državljanskim statusom. Medutim, u uvjetima agresije i rata koji su Srbija i Crna Gora vodile i vode (i) protiv Republike Hrvatske, pomažući istovremeno i pobunu i etničko čišćenje koje pobunjeni Srbi u nekim dijelovima Republike Hrvatske vode protiv Republike Hrvatske i njezinih građana s namjerom da od Republike Hrvatske odvoje dijelove njezinog teritorija i pored stava međunarodne zajednice da su granice Republike Hrvatske zajamčene (v. i Rezoluciju OUN broj 715), nerealno je očekivati da se za stjecanje državljanstva uvede pravo opcije za državIjane drugih republika bivše SFRJ. To onemogućuju i same te republike, ne samo ratom i agresijom, već i stavom da SFRJ još postoji i da su one njezini nasljednici što je, kao što je poznato osporila i medunarodna zajednica i komisija. međunarodnih stručnjaka pod predsjedanjem gospodina Roberta Badintera.

Preostaje dakle da svaka država nasljednica bivše SFRJ samostalno prosuđuje primitak u svoje državljanstvo (i) državljana neke druge države iz sastava bivše SFRJ i/ili da države nasljednice bilateralnim sporazumima urede i to pitanje o čemu se, kao što je poznato, već vode pregovori u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj SFRJ (Radna skupina o sukcesiji država).

Odlučno je, kao što je već rečeno, sa stajališta međunarodnog prava, da nitko ne smije ostati bez državljanstva, a niti u jednom od prijedloga se ne tvrdi da neka od odredbi hrvatskog Zakona o državljanstvu ili neki drugi hrvatski propis dovodi nekoga u situaciju da ostaje bez državljanstva

Valja stoga zaključiti da uopćeni navodi osobito oni sadržani u prijedlogu Socijalno-demokratske unije (ali i drugih predlagatelja) o povredi navodno stečenih prava spomenutih državljana drugih republika iz sastava bivše SFRJ, nisu osnovani, a time nisu osnovane ni tvrdnje o neustavnosti Zakona u cjelini, osim u odnosu na odredbu navedenu u toč. II. 1. izreke ovog rješenja.

2. U osnovi isti argumenti (o slobodi u uređivanju odnosno stjecanju državljanstva) odnose se i na paušalne navode kojima se osporava odredba članka 26. st. 2. Zakona prema kojoj Ministarstvo unutarnjih poslova može odbiti zahtjev za stjecanje ili za prestanak državljanstva iako su ispunjene Zakonom propisane pretpostavke, ako ocijeni da postoje razlozi od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih se zahtjev za stjecanje ili za prestanak državljanstva treba odbiti.

Propisivanje zakonskih pretpostavki za stjecanje državljanstva znači, naime, da nadležni državni organ, u našern slučaju Ministarstvo unutarnjih poslova, ne može odobriti primitak ako te pretpostavke nisu ispunjene, osim ako Zakon drukčije propisuje. Međutim, kada su te pretpostavke (i) ispunjene organ cijeni (i) eventualno postojanje interesa Republike Hrvatske zbog kojih se zahtjev treba odbiti. Time se ne daje pravo Ministarstvu da slobodno arbitrira o zahtjevu za stjecanje državljanstva. Ministarstvo mora utvrditi razloge od interesa za Republiku Hrvatsku i ti razlozi moraju biti utemeljeni na podacima utvrdenim u predmetu (spisu).

Dakle, i u tim slučajevima organ ne arbitrira, ne postupa proizvoljno, već vodi postupak na temelju zakona (članak 4. stavak l. ZUP-a), provodi dokaze i utvrduje sve činjenice koje su od važnosti i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja (članak 7. ZUP-a).

U takvom propisivanju Republika Hrvatska nije posebna iznimka već se uklapa u sistem stjecanja državljanstva naturalizacijom kakav redovito nalazimo u suvremenim državama

Valjalo je stoga odbiti (i) prijedlog da se pokrene postupak za ocjenu ustavnosti odredbe članka 26. st 2. Zakona.

3. U odnosu na osporavanje odredaba članka 8. stavak 1. točke 3, 4. i 5. i članka 10. i 11. Zakona i pozivanje na navodna prava koja zainteresiranim osobama pripadaju pozivom na odredbe članka 3, 4, 14, 15, 22, 23. i 28. Ustava, valja reći slijedeće.

Osporenim odredbama odredene su pretpostavke kojima treba udovoljiti stranac da bi mogao steći hrvatsko državljanstvo prirođenjenem (prijavljen boravak na teritoriju Republike Hrvatske neprekidno najmanje pet godina; poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma; ponašanje iz kojeg se može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu (članak 8. stavak 1. točka 3., 4. i 5.), kao i uredena mogućnost stjecanja hrvatskog državljanstva prirodenjem, pod određenicn uvjetima, iako nije udovoljeno pretpostavkama iz članka 8 stavak 1. točke 1 - 4 (članci 10. i 11).

Razlozi osporavanja ustavnosti navedenih odredaba svode se, kako je to već rečeno, na tvrdnje da se time "nehrvatski građani" dovedeni u neravnopravan položaj odnosno da se pripadnici hrvatskog naroda stavljaju u povlašteni položaj u odnosu na pripadnike drugih naroda i manjina.

Osporenim odredbama nije povrijeđena osobama (strancima), kada je riječ o stjecanju državljanstva, jednakost u pravima i slobodama (članak 14. st.1. Ustava) i ravnopravnost pripadnika svih naroda i manjina (članak 15). Naime, oni ta prava i slobode, kao i neka druga prava i slobode iz Ustava Republike Hrvatske, ostvaruju tek stjecanjem hrvatskog državljanstva.

Što se tiče odredaba članka 22, 23. i 28. Ustava (nepovredivost čovjekove slobode i osobnosti, zabrana bilo kakvog zlostavljanja i presumpcija nedužnosti okrivljenog) valja reći da se te odredbe ne mogu dovesti u vezu sa stjecanjem državljanstva.

4. Ono što je do sada rečeno u odnosu na osporavanje ustavnosti već spomenutih odredaba Zakona (8, 10, 11) u osnovi važi i za osporavanje odredbe članka 30. stavak 2. Zakona zbog njezine navodne nesuglasnosti s odredbama članka l, 3. 14. i 15. Ustava.

Stavkom 2. članka 30. Zakona određeno je da se hrvatskim državljanom smatra pripadnik hrvatskog naroda koji na dan stupanja na snagu Zakona nema hrvatsko državljanstvo; a na dotični dan ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj, ako da pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom.

Iz ustavnih odredaba da je Republika Hrvatska demokratska država (čl.1 st.1.), da je nacionalna ravnopravnost jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske (čl.3.),da građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno o nacionalnom podrijetlu (čl. 14. st.1.), da su svi pred zakonom jednaki (čl. 14. st. 2) i da su u Republici Hrvatskoj ravnopravni pripadnici svih naroda i manjina (čl.15. st.1) ne proizlazi da se i kod stjecanja hrvatskog državljanstva moraju jednako tretirati stranci pripadnici hrvatskog naroda i stranci pripadnici drugih naroda i manjina.

U izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske određeno je da se Republika Hrvatska ustanovljuje kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika onih naroda i manjina, koji su njezini državljani- Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova i drugih, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta. Nije stoga bilo ustavne zapreke da se (samo) pripadnicima hrvatskog naroda koji imaju prebivalište u Hrvatskoj prizna pravo na hrvatsko državljanstvo samo na osnovu pisane izjave da se smatraju hrvatskim državljanima.

Uostalom hrvatskim državljanima smatra se svaka osoba (neodlučno je dakle koje je rase, boje kože, spola, jezika, vjere, nacionalnog ili socijalnog podrijetla ili drugih osobina) koja je to svojstvo stekla po propisima važečim do dana stupanja na snagu Zakona o hrvatskom državljanstvu (8. X. 1991 ) iako je to hrvatsko državljanstvo stekla po propisima bivše SFRJ i SRH. To drugim riječima znači da se hrvatsko državljanstvo priznaje i npr. pobunjenim Srbima (drugo je pitanje eventualne kaznenopravne odgovornosti svakog onog koji je - bio on Hrvat, Srbin ili nekog trećeg nacionalnog podrijetla - počinio kažnjivo djelo) i svakom onom tko je u času stupanja na snagu Zakona bio hrvatski državljanin. Dužnost je stoga svih nadležnih organa da razgraniče pitanje eventualne kaznene ili druge odgovornosti od prava na državljanstvo i da svakom hrvatskom državljaninu to pravo i priznaju.

5. Osporavanje ustavnosti odredbe članka 30. stavak 4. Zakona, kojim je odredeno da utvrđivanje pretpostavki iz stavka 2. ovoga članka obavlja policijska uprava odnosno policijska stanica, koja će, ako utvrdi da su ispunjene sve pretpostavke, naložiti upis u evidenciju o državljanstvu bez donošenja pisanog rješenja, a ako utvrdi da nisu ispunjene sve pretpostavke odbiti zahtjev rješenjem, također nema osnova u Ustavu.

Tvrdnja da se njome ovlašćuje policijska uprava da građanima utvrduje narodnosnu pripadnost za što da u Ustavu nema osnova, pogotovo što nigdje nisu utvrđeni kriteriji koje neka osoba mora ispunjavati da bi se smatrala Hrvatom odnosno Hrvaticom, ishitrena je i neosnovana.

Policijskoj upravi odnosno policijskoj stanici nije tom odredbom dato ovlaštenje da ispituje narodnosnu pripadnost građana već samo da utvrdi da li osoba koja želi postati hrvatskim državljaninom ispunjava za to Zakonom utvrđene uvjete.

Riječ je dakle o nadležnosti policijskih uprava odnosno policijskih stanica i ministra unutarnjih poslova u svezi s obavljanjem poslova državljanstva, a ta je nadležnost. prema ovlaštenju iz članka 9. stavka 1. Ustava, određena Zakonom kao i Zakonom o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih organa državne uprave ("Narodne novine", br. 55/92).

To su dakle razlozi temeljem kojih su odbijeni prijedlozi pobliže navedeni u izreci pod I.

III. Razlozi pokretanja postupka za ocjenu ustavnosti odredbe članka 26. stavka 3. Zakona ( toč.11. izreke ovog rješenja) su slijedeći.

Hrvatsko državljanstvo, njegovo stjecanje i prestanak, rečeno je već, uređuje se zakonom (članak 9. stavak 1. Ustava).

Sabor Republike Hrvatske je to i učinio donoseći Zakon o državljanstvu.

Tim zakonom djelomično su uređena i određena pitanja (upravnog) postupka stjecanja i gubitka državljanstva. Tako su odredbama osporenog članka 26. propisana ovlaštenja Ministarstva unutarnjih poslova:

- da odbije zahtjev stranke ako nisu ispunjene pretpostavke, osim ako je to ovim zakonom drugačje uređeno (stavak 1 ) ;

- da može odbiti zahtjev stranke i kada su ispunjene pretpostavke, ako ocijeni da postoje razlozi od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih se zahtjev za stjecanje ili za prestanak državljanstva treba odbiti (stavak 2) i

- da u obrazloženju rješenja o odbijanju zahtjeva za stjecanje državljanstva ne mora navoditi razloge za odbijanje zahtjeva (stavak 3).

Slijedi dakle da upravni organ po slovu tog propisa nije dužan nikada (ne mora) navoditi razloge za odbijanje zahtjeva bez obzira da li je riječ o slučajevima iz

stavka 1. (kada nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke) ili

stavka 2. (doduše ispunjene su pretpostavke, ali postoje razlozi od interesa za Republiku Hrvatsku zbog kojih zatktjev treba odbiti).

Ustav građanima jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata ovlaštenih tijela donesenih u postupku prvog stupnja (čl. 18. st. 1).

Ti akti moraju biti utemeljeni na zakonu (čl.19. st.1., čl. 115. st 3.)

Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno ako je osigurana druga pravna zaštita (čl.18. st. 2), a u svakom se slučaju jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata ovlaštenih upravnih vlasti ( čl. 19. st. 2).

U konkretnom slučaju je pravo na žalbu isključeno ali je osigurana druga pravna zaštita tužbom sudu u upravnom sporu (nije, naime, protiv odbijajućeg rješenja Ministarstva unutarnjih poslova dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske (čl. 224 st. 1. ZUP-a i čl. 3. i 6. ZUS-a).

Upravni spor vodi se protiv upravnog akta (čl. 6. ZUS-a). Ovdje se upravni spor pojavljuje u dvije ustavne funkcije; ostvaruje dva ustavna prava: pravo na žalbu (čl.18. st. 1) i pravo na kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti (čl. 19. st. 2).

Ali kako da neka osoba ostvari to svoje pravo i kako da sud obavi svoju dužnost (kontrolu zakonitosti) kada MUP nije dužan navesti (i obrazložiti) koju to od većeg broja zakonom predviđenih pretpostavki ta osoba nije ispunila.

Izostajanje obrazloženja u ovakvim slučajevima dovodi u sumnju prije svega utemeljenost na zakonu takvog pojedinačnog akta (čl 19. st. 1) koji ne sadrži ni utvrđene činjenice ni pravne propise i razloge zbog kojih nije uvažen zahtjev stranke. Dovodi u sumnju i samo ustavno pravo na žalbu (čl. 18 st 1) kada se ono ne može na učinkovit način ostvariti.

U potkrijepi ovakvog stava uputiti je i na odredbe Zakona o općem upravnom postupku (dalje u tekstu: ZUP).

Državni organi naime dužni, kada u upravnim stvarima neposredno primjenjuju zakon, rješavajući o pravima građana primjenjivati ZUP. Ali, pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se posebnim zakonom urediti i drugačije nego što su uređena ZUP-om, ako je to nužno za postupanje u toj pravnoj oblasti i ako to nije protivno načelima tog zakona (članak 2. ZUP-a).

Time se ZUP ustanovljuje kao sistemski zakon, što on po svojoj naravi i jest.

Prema odredbi članka 206. stavak 3. ZUP-a pisano rješenje sadrži (i) obrazloženje, a u slučajevima propisanim zakonom rješenje ne mora sadržavati (i) obrazloženje.

Obveza obrazlaganja sadrži u sebi i navodenje razloga zbog kojih nije uvažen koji od zahtjeva stranaka (članak 209. stava 2. ZUP-a).

Slijedi dakle da se nenavodenje u rješenju razloga za odbijanje zahtjeva stranke ne može propisati kao pravilo već samo kao iznimka.

Obrazloženje upravnog akta učvršćuje načelo zahonitosti (članak 4. ZUP-a) i uklanja eventualnu samovolju. Ono je važno radi kontrole upravnog akta, bilo u žalbenom postupku ili u upravnom sporu. Pa i u ustavnosudskom sporu, jer se preko obrazloženja najlakše utvrđuje da li se upravni organ rukovodio načelom zakonitosti i postupao tako da, pri vodenju postupka i odbacivanju, strankama omogućuje da što lakše zaštite svoja prava, vodeći dakako računa i o tome da ostvarenje njihovih prava ne bude u suprotnosti sa zakonom utvrdenim javnlim interesom (članak 5. stavak 1. ZUP-a), što bi se u konkretnom slučaju moglo razumijeti, s obzirom na odredbu stavka 2. članak 26. Zakona, da ne bude protivno (i) interesu Republike Hrvatske.

Obaveza obrazlaganja rješenja prinuđuje upravni organ koji ga donosi da dobro promisli o rješenju (odluci) koje ima donijeti. Stranka njime dobiva uporište za svoje opravdane pravne lijekove, ali može i steći uvjerenje o opravdanosti rješenja i bez izglednosti žalbe odnosno tužbe, a time se ostvaruje i načelo efikasnosti (članak 6. ZUP-a) i načelo ekonomičnosti postupka (članak 13. ZUP-a).

Obveza obrazlaganja (i pravo na žalbu odnosno tužbu) nije dato samo u interesu stranke radi zaštite njenih zakonitih prava odnosno interesa već i u interesu društva odnosno države radi zaštite zakonitosti (članak 19. Ustava)

U potkrijepu stava da odredba st. 3. u vezi sa st. l. i 2. čl. 26. Zakona dovodi u sumnju i samo ustavno pravo na žalbu osobe čiji je zahtjev za stjecanje državljanstva odbijen zbog toga što nisu ispunjene pretpostavke za njegovo stjecanje (čl. 76. st. 1) uputiti je i na načela spomenute Opće deklaracije o pravima čovjeka koja u članku 8. govori o pravu svakoga na učinkovito pravno sredstvo protiv činjenja kojima se krše temeljna prava, priznata Ustavom i zakonom, kao i odredbe Europske konvencije o zaštiti prava čovjeka i temeljenih sloboda koja u članku 13. također jamči svakome učinkovito pravno sredstvo u slučaju kršenja prava i sloboda koja su u njoj određena. Ta se učinkovitost dakako najpotpunije postiže ako nadležni organ navede i obrazloži u rješenju koje dostavlja stranci razloge zbog kojih odbija zahtjev za primitak u državljanstvo. Tada stranka može u tužbi u upravnom sporu uspješno pobijati osporeno rješenje, braniti svoja prava i na zakonu zasnovane interese. U protivnom joj je onemogućena ili bitno otežana učinkovlta uporaba ustavnog prava na žalbu odnosno drugu pravnu zaštitu (čl. 18. Ustava).

Republika Hrvatska obvezala se Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodarna i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (pročišćeni tekst "Narodne novine", broj 34/92) na poštivanje i zaštitu nacionalnih i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, vladavine prava i svih ostalih najviših vrednota svog ustavnog i međunarodnog pravnog poretka, svim svojim državljanima, a u skladu sa medunarodnim dokumentima i sporazumima navedenim u članku 1. istog Zakona, pa tako i već navedenom Općom deklaracijom o pravima čovjeka i Konvencijom za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda, te protokolima uz tu Konvenciju (alineja 3. i 5. članka 1. istog Zakona). Na taj način navedena Opća deklaracija i Konvencija dio su domaćeg pravnog poretka, po pravnoj snazi iznad zakona. Republika Hrvatska kao suverena država prihvaća da ostvarivanje ljudskih prava nije više samo unutrašnja stvar Republike Hrvatske (domaine reserve) nego i zajednička stvar međunarodne zajednice, čime prihvaća ona pravila koja danas vrijede u demokratskom svijetu čiji je član i Republika Hrvatska, pa tako i odredbu čl. 13. Konvencije.

Sumirajući izloženo postavlja se i pitanje nije li zakonodavac donoseći, gledano sa stajališta građanina-stranke, ovako ograničavajuću odredbu čl. 26. st. 3. Zakona, prekoračio svoja ustavna ovlaštenja iz čl.16. Ustava prema kojem se slobode i prava mogu ograničiti samo zakonom da bi se zaštitile slobode i prava drugih ljudi, te pravni poredak. javni moral i zdravlje. Ovdje može biti riječ o ograničenju samo sa stajališta zaštite pravnog poretka ali, ne narušava li se upravo taj pravni poredak propisivanjem ovakvih ograničenja?

U odnosu na stavak 2. ovog članka, zakonsko oslobođenje od obveze obrazlaganja bilo bi moguće, ali tako da pretpostavke pod kojima se smatra da je izostanak razloga, zbog kojih zahtjev za stjecanje ili prestanak državljanstva treba odbiti u interesu Republike Hrvatske, budu navedene u zakonu, te uz deponiranje razloga u spisu. Time je doduše stranci otežano pobijanje rješenja, ali je nadležnom organu (Upravnom sudu Republike Hrvatske) omogućeno da ostvari Ustavom zajamčeno pravo kontrole zakonitosti pojedinačnih akata upravne vlasti (članak 19. stavak 2. Ustava). Međutim, tek općenitom naznakom"... u interesu Republike Hrvatske..... ", dakle ograničenjem temeljnih elemenata prava na žalbu (članak 18. Ustava), nameće se šteta bitnosti tog prava. Stoga postizanje ustavnog cilja - zaštite interesa Republike (pravnog·poretka - članak 16. Ustava) mora biti usklađen s drugom ustavnom vrijednosti, ustavnim pravom na žalbu iz članka 18. Ustava. To se može postići tek ako osnovne naznake pravnog standarda "interes Republike" dotično "pravnog poretka" budu zakonom utvrđene. To sada u stavku 3. članka 26. osporenog Zakona nedostaje.

To su bili razlozi zbog kojih je Sud našao da predleži osnovana sumnja u ustavnost,tijela odredbe čl. 26. st. 3. Zakona o hrvatskom državljanstvu pa je stoga riješio kao u izreci (članak 19. Ustavnog Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske - "Narodne novine", broj 13/91) pod II.

IV. Prijedlog za izdavanje privremene mjere Sud je odbio (toč. III. izreke) jer nije našao da su se stekle pretpostavke propisane u odredbi članka 18. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

V. Točka II/2 izreke utemelj,"na je na odredbi čl. 33. Poslovnika Ustavnog suda ("Narodne novine", broj 29/83 i 13/91 ).

VI. Odluka o objavljivanju (toč. IV. izreke) zasnovana je na odredbi članka 20. stavak 1. Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Slijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

Broj : U-I-147/ 1992.

U-I-206/1992.

U-I-209/ 1992.

U-I-148/ 1992.

U-I-222/ 1992.

Zagreb, 24. svibnja 1993.