USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVAT'SKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi Javnog vodoprivrednog poduzeća za slivno područje Ilove i Pakre, D., na sjednici 28. travnja 1993. godine, donio je

ODLUKU

1. Odbija se ustavna tužba.

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Podnositelj ustavne tužbe podnio je ustavnu tužbu u kojoj tvrdi da mu je revizijskom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-539/92 od 6. svibnja 1992. godi ne povrijeđeno ustavno pravo iz članka 19. Ustava Republike Hrvatske, jer da osporena presuda nije utemeljena na Zakonu, odnosno na drugom općem aktu. Vrhovni je sud, smatra podnositelj ustavne tužbe, nepravilno primijenio stavak 2. i 3. točka 5. članka 149. Pravilnika o radnim odnosima radnika u udruženom radu radnika Javnog poduzeća od 17. svibnja 1984. godine, na kojem se temelje odluke Disciplinske komisije i Radničkog savjeta poduzeća, o izricanju mjere prestanka radnog odnosa radniku G. R. zbog počinjene teže povrede radne obveze opisane u navedenim odredbama općeg akta. Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je reviziju G. R., preinačio presude Okružnog suda u B. i Općinskog suda u D. kojima je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, poništio odluku Disciplinske komisije VRO Z., OOUR "Vodoprivreda-D." i odluku Radničkog savjeta iste OOUR i obvezao ovu OOUR da G. R. vrati na njegovo radno mjesto. Revizijski sud je, naime, utvrdio da se prestanak radnog odnosa po odredbi članka 149. stavak 1. pravilnika tužene mogao izreći za težu povredu radne obveze ako je tuženoj tom povredom radne obveze nastala znatna šteta (materijalna vrijednost veća od l0.000 prijašnjih dinara. sada 1 HRD po navedenom pravilniku), pa da stoga disciplinski organi tužene nisu postupili zakonito kada su izrekli disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa (članak 152. tada važećeg Zakona o udruženom radu) za težu povredu radne dužnosti, a da pri tome nisu utvrdili da se radi o težoj povredi kojom je tuženoj nastala znatna materijalna šteta. Presudom revizijskog suda, po ocjeni ovoga Suda, nije podnositelju ustavne tužbe povrijeđeno ustavno pravo iz članka 19. Ustava Republike Hrvatske. Ta ustavna odredba, naime, govori da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu i da se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravilih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. U konkretnom slučaju radi se o zaštiti radnih prava u sudskom a ne u upravnom postupku. Revizijski sud je sudio na temelju zakona. Odredba stavka 3. članka 115. Ustava, prema kojoj sudovi sude na temelju Ustava i zakona, sadržajno odgovara odredbi članka 19. stavak 1. Ustava, prema kojoj pojedinačni akti organa državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Stoga je ovaj Sud uzeo da tužitelj zapravo ističe povredu odredbe članka 115. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske. Ustavni sud nije, međutim, našao da bi Vrhovni sud preinačivši obje presude nižih sudova, povrijedio ovu ustavnu normu. Utvrdivši da su niži sudovi i disciplinski organi podnositelja ustavne tužbe, izrekavši osporenu disciplinsku mjeru, povrijedili tada važeći zakon, Vrhovni sud je štitio radnika na čiju štetu je bio povrijeđen zakon. Stoga, štiteći zakonitost, revizijski sud nije povrijedio ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Iz navedenih razloga sud je odbio ustavnu tužbu

Broj : U-III-319/ 1992.

Zagreb, 28. travnja 1993.