USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, na sjednici 28. travnja 1993. godine, donio je ovo

RJEŠENJE

1. Obustavlja se postupak za ocjenu ustavnosti i odredbe članka 158. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/86, 22/92).

2. Ovo će se rješenje objaviti u "Narodnim novinama".

Odredbom navedenom u izreci ovog rješenja određeno je da će se upravni i sudski postupak pokrenut prema odredbama Zakona o stambenim odnosima ('Narodne novine", broj 52/74) nastaviti prems odredbama važećeg Zakona o stambenim odnosims ("Narodne novine", broj 51/85) ako do stupanja na snagu toga Zakona nije donesena prvostepena odluka. Ovom je Sudu više gradana dalo inicijative za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti ove odredbe, navodeći da je ona nesuglasna Ustavu, jer upućuje na povratno djelovanje (retroaktivnost) odredaba važećeg Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud prihvstio je spomenute inicijative i pokrenuo postupak za ocjenu ustavnosti osporene odredbe. nalazeći da ima razloga za sumnju u ustavnost te odredbe. Sabor SR Hrvatske u svom je odgovoru od 18. 5. 1990. godine naveo da osporena odredba nema povratno djelovanje, ali da se - kako pokazuje praksa - različito tumači i primjenjuje. Sporno je, kako se istiće, pitanje koje izaziva dilema po kojem će se zakonu (ranijem ili sada važećem) utvrđivati da li je neka osoba član porodićnog domaćinstva stanara u slučaju kada je moment smrti stanara odnosno njegovog trajnog prestanka korištenja stana nastupio za vrijeme važenja ranijeg Zakona o stambenim odnosima a o pravu se te osobe - da kao stanar nastavi koristiti stan- raspravlja nakon stupanja na snagu sada važećeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85, 42/88). U toku postupka pred ovim Sudom, zbog različitog tumačenja i primjene osporene odredbe, u Saboru SR Hrvatske pokrenut je postupak za davanje autentičnog tumačenje ove odredbe, no taj ga Sabor do kraja svog mandata nije dao. U daljnjem je toku postupka ovaj Sud utvrdio, na osnovi saznanja o različitoj primjeni osporene odredbe, da se zaista radi o različitom tumačenju ove odredbe, pa slijedom toga i o njezinoj različitoj primjeni. Prema tim saznanjima, Upravni sud Republike Hrvatske tumači osporenu odredbu gramatički: ona se treba primjenjivati u svim slučajevima kada do stupanja na snagu važećeg Zakona o stambenim odnosima (25. prosinca1985) nije donesena prvostepena odluka. To znači - primjerice kad se radi o utvrđivanju statusa člana porodićnog domaćinstva stanara - da se taj status prosuđuje prema odredbama važećeg Zakona koji sadrži strože uvjete, bez obzira što su relevantne činjenice (smrt stanara odnosno njegovo trajno napuštanje stana) nastupile za vrijeme važenja ranijeg Zakona o stambenim odnosima. Naprotiv, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da je smisao osporene odredbe - u materijalnopravnom pogledu - u tome da se aktualni propisi Zakona o stambenim odnosima trebaju primjenjivati na one pravne odnose koji će tek odlukom upravnog organa ili suda nastati, primijeniti se ili prestati. Tom odredbom, naime, nije dato ovlaštenje ni upravnim organima ni sudovima da ne priznaju već nastale pravne odnose. Stoga, u već spomenutom slučaju utvrđivanja statusa člana porodičnog domaćinstva stanara treba primijeniti one materijalnopravne propise koji su bili na snazi u vrijeme kada su nastupile činjenice odnosno okolnosti relevantne za ostvarivanje stanarskog prava. U navedenom slućaju (utvrdivanje statusa člana porodičnog domaćinstva stanara), sudska praksa Upravnog suda Republike Hrvatske. tj. primjena važećeg Zakona o stambenim odnosima na pravne odnose nastale za vrijeme važenja ranijeg Zakona ima za posljedicu, zbog strožih uvjeta, gubitak stanarskog prava. Naprotiv, sudska praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske - prema kojoj na već nastale pravne odnose treba primijeniti one materijalnopravne propise koji su važili u vrijeme nastupa relevantnih okolnosti za ostvarivanje stanarskog prava - nema za posljedicu gubitak stanarskog prava. Ustavni sud Republike Hrvatske, na osnovi utvrđenog stanja stvari, smatra da suština osporene odredbe - po svom karakteru uobičajene prelazne odredbe - ne upućuje na povratno djelovanje važećeg Zakona o stambenim odnosima. Radi se samo o neodgovarajućem tumačenju i primjeni osporene odredbe. Po pravnom shvaćanju ovog Suda, i prema važećeni Zakonu o stambenim odnosima i prema ranijem Zakonu ("Narodne novine", broj 52/74) - bez obzira što su u tim zakonima propisani razlićiti uvjeti pod kojima se odredena osoba smatra članom porodičnog domaćinstva stanara položaj člana porodićriog domaćinstva stanara ne utvrđuje se posebnim aktom, već se stječe po samom zakonu, ispunjenjem uvjeta propisanih tim zakonom. Naime, član porodićnog domaćinstva stanara stječe stanarsko pravo temeljem samog zakona, a nadležni organ tek utvrduje (deklarira) da li je neka osoba ispunila zakonske pretpostavke za stjecanje svojstva člana porodićnog domaćinstva stanara, pa prema tome i stjecanje stanarskog prava nakon smrti stanara ili kad stanar trajno prestane koristiti stan (članak 67. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima iz 1985.). Zato se svojstvo člana porodičnog domaćinstva stanarau odnosu na ostvarivanje njegova prava nesmetanog nastavljanja korištenja stana - treba prosudivati prema zakonu koji je bio na snazi uvrijeme smrti stanara odnosno u vrijeme njegova trajnog prestanka korištenja stana. Stoga, po pravnom shvaćanju ovog Suda, pravilno je stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odnosu na tumačenje i primjenu odredbe članka 158. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima ('Narodne novine", broj 51/85. 42/86, 22/92.) Temeljem članka 20. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odlućeno je kao u točki 2. izreke ovog rješenja.

Broj: U-I-196/ 1988

Zagreb, 28. travnja 1993.