USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, odlučujući o ustavnoj tužbi P. J. iz Z. na sjednici održanoj dana 31. ožujka 1993. godine, donio je ovu

ODLUKU

Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-312/1992. od 31. ožujka 1993.

1. Odbija se ustavna tužba.

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

P. J. podnio je ovome Sudu ustavnu tužbu u povodu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2790/1991-2 od 11. ožujka 1992. godine, kojom je prihvaćena revizija i preinačene presude Okružnog suda u Z. broj Gž-4622/91 i Općinskog suda u Z. broj P-4895/89 tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja P. J. da se raskine ugovor o doživotnom uzdržavanju od 28. lipnja 1988. godine zaključen sa davaocem uzdržavanja B. J. te da je davalac uzdržavanja sa članovima obitelji dužan iseliti iz kuće tužitelja. Podnositelj ustavne tužbe smatra da je presudom Vrhovnog suda Republike Hxvatske povrijeđeno ustavno pravo tužitelja na 1) jednakost pred zakonom jet se presuda revizijskog suda ne temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima a smatra da mu je povrijeđeno i 2) pravo vlasništva zajamčeno odredbom članka 48. Ustava Republike Hrvatske, te da je pobijana presuda prije svega nezakonita. Revizijski sud prihvatio je reviziju jer je utvrdio da su i prvostepeni i drugostepeni sud udovoljili tužbenom zahtjevu za raskidanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog poremećaja međusobnih odnosa ugovornih stranaka, dok je tužitelj u tužbenom zahtjevu tražio da se ugovor raskine zbog neizvršavanja ugovornih obveza, jer tuženi (davalac uzdržavanja) ne izvršava obveze iz članka 3. ugovora o uzdržavanju. Razlog za raskidanje ugovora u toku raspravljanja nije ni dopunjen ni mijenjan. Prvostepeni sud je, međutim, utvrdio a drugostepeni sud ovo utvrđenje prihvatio, kao razlog za raskid ugovora poremećaj odnosa među strankama a ne neizvršavanje obveze iz ugovora. Revizijski sud nalazi da su sudovi nižeg stupnja upuštajući se u ispitivanje poremećaja odnosa među strankama postupali suprotno osnovnom načelu parničnog postupka iz članka 2. stavka 1. Zakona o parničnom poslupku, to jest, da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Time je i prvostepeni i drugostepeni sud prekoračio granice odlučivanja u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva. Revizijski sud stoga preinačuje obje pobijane presude i odbija tužbeni zahtjev jer nalazi da nije osnovana tvrdnja da tuženi davalac uzdržavanja nije izvršavao svoje obveze. Ustavna tužba nije osnovana. Ispitujući tužbu u okviru tvrdnje da je revizijskom presudom povrijeđeno tužitelju pravo jednakosti pred zakonom ovaj Sud nije našao da bi navedenom presudom takova povreda bila počinjena jer podnositelju tužbe nije bila uskraćena ni jedna mogućnost da koristi sva pravna sredstva za zaštitu svojih prava a sam podnositelj tužbe ne navodi drugih razloga za nejednakost pred zakonom osim tvrdnje da se presuda ne temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ovaj Sud ne ispituje utemeljenost osporene presude na određenim zakonskim odredbama već da li su, eventualnom pogrešnom primjenom zakona, povrijeđena ustavna prava ili slobode na koje ustavna tužba ukazuje. U odnosu na tvrdnju da je presudom tužitelju povrijeđeno ustavno pravo vlasništva Sud je ocijenio da ni to pravo podnositelja ustavne tužbe nije povrijeđeno osporenom presudom. Naime, tom se presudom ne dira u pravo vlasništva podnositelja ustavne tužbe na nekretninama koje su predmet ugovora o uzdržavanju jer on i dalje ostaje isključivi vlasnik navedenih nekretnina uz eventualna ograničenja vlasničkih ovlaštenja tužitelja utvrđena ugovorom o uzdržavanju što ga je on zaključio. To su razlozi zbog kojih je Sud odbio ustavnu tužbu.

Broj : U-III-312/ 1992.

Zagreb, 31. ožujka 1993.