USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku ocjene ustavnosti i zakonitosti propisa, na sjednici 17. ožujka 1993. godine, donio je

RJEŠENJE

1. Pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredbe članka 5. Uredbe o upravljanju nacionalnim parkovima ("Narodne novine", broj 71/92).

2. Obustavlja se postupak oqene ustavnosti i zakonitosti Uredbe o upravljanju nacionalnim parkovima ("Narodne novine", broj 59/91).

3. Rješenje će se objaviti u "Narodnim novinama".

"Slanica" hotelsko, turističko i trgovinsko poduzeće, s.p.o. Murter podnijelo je Ustavnom sudu Republike rvatske (dalje u tekstu: (udu) prijedlog za ocjenu ustavosti i zakonitosti odredbe članka 5. Uredbe o upravljanjki nacionaIriini parkovima ("Narodne novine", broj 59/91), kojom je bilo propisano da nepokretna i pokretna imovina u društvenom vlasnišlvu koja se nalazi unutar granica nacionalnog parka Kornati, osim sredstava iz članka 10. ove Uredbe, postaje vlasništvo Republike Hrvatske. Podnosilac prijedloga smatra da je osporena odredba u neskladu s odredbama Ustava Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Ustav) iz članaka 48, 49 i 50., jer se tom odredbom oduzima poduzeću u društvenom vlasništvu bez naknade imovina koja je stečena ulaganjem sredstava poduzeća, a da se istodobno ne rješava i sudbina djelatnika koji rade oduzetim sredstvima. Sud je utvrdio da je osporena Uredba prestala važiti 28. listopada 1992. godine na temelju odredbe članka 15. nove Uredbe o upravljanju nacionalnim parkovima ("Narodne novine", broj 71/92) koja je navedenoga dana stupila na snagu. Nova Uredba odredbom članka 5. propisuje potpuno jednako kao i odredba što je prestala važiti. Sud je stoga pozivom na odredbu članka 27. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 13/91), (dalje u tekstu: Ustavni zakon) obustavio postupak u odnosu na Uredbu iz 1991., a temeljem odredbe članka 15. stavka 2. Ustavnog zakona pokrenuo je postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredbe članka 5. Uredbe o upravljanju nacionalnim parkovima ("Narodne novine", broj 71/92) iz ovih razloga. Ustavni zakon za provedbu Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 34/92 - pročišćeni tekst) odredbom članka 4. traži da se zakoni, drugi propisi i opći akti moraju uskladiti s Ustavom do 31. prosinca 1993. godine. Dakle, do tada mogu egzistirati i društveno vlasništvo i društveno-pravni subjekti utvrđeni i regulirani odredbama Zakona o poduzećima koji je preuzet u pravni sustav Republike Hrvatske Zakonom o preuzimanju saveznih zakona iz područja organizacije i poslovanja gospodarskih subjekata koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički zakoni ("Narodne novine", broj 53/91). I ta poduzeća su osnovanažradi stjecanja dobiti (članak 1. Zakona). Riječ je dakle o poduzetnicima, bilo da posluju sredstvima u društvenom, privatnom ili mješovitom vlasništvu (članak 2. Zakona). Država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu - rečeno je u stavku 2. članka 49. Ustava. Osnovano je stoga posumnjati da se ta ustavna odredba vrijeđa ako jednim subjektima na tržištu oduzima bez naknade sredstva ili dio sredstava bez obzira što su ta sredstva u tzv. društvenom vlasništvu. Riječ je o subjektu na tržištu kojem se prema stavku 1. iste ustavne odredbe osigurava poduzetnička i tržišna sloboda, što su temelj gospodarskog ustroja dreve. Stoga, po ocjeni Suda, poduzetničku i tržišnu slobodu uživaju jednako svi subjekti tržišta dok oni pravno postoje. Nacionalni parkovi, kao prirodne cjeline i dijelovi prirode, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku, imaju njenu osobitu zaštitu. U skladu s navedenim, prema odredbi stavka 2. članka 52. Ustava Republike Hrvatske, zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici kao i naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti. Po ocjeni Suda teško se može prihvatiti stav da bi riblji restoran ili drugi objekat koji se nalazi na području što je proglašeno nacionalnim parkom spadao u tu prirodnu cjelinu ili dio prirode i da bi bio dobro od interesa za Republiku, koje treba prenositi u državno vlasništvo samo zato jer se nalazi na području nacionalnog parka i jer je u tzv. društvenom vlasništvu. Ako to ipak jeste onda na takovo dobro treba, čini se, odgovarajuće primijeniti odredbe članka 50. Ustava. Osporena odredba koja proglašave državnim vlasništvom sve nekretnine i pokretnine na području nacionalnog parka što se nalaze u društvenom vlasništvu otvara još jedno ustavno-pravno pitanje. Opće je poznato da su u društvenom vlasništvu bile kako stvari u prometu tako i one izvan prometa. To su pak stvari u općoj upotrebi i one u javnoj upotrebi. Stvari u općoj upotrebi redovito nisu u vlasničkom režimu kao npr. more, zrak, neke vode itd., pa tako ne mogu biti niti u vlasništvu Republike Hrvatske iako mogu biti stvari od interesa za Republiku (članak 52. Ustava). Osporena odredba prenosi u vlasništvo driave sve pokretne i nepokretne stvari koje se danas nalaze u društvenom vlasništvu na području nacionalnog parka, dakle, i stvari u općoj upotrebi, koje se redovito ne nalaze u vlasničkom režimu, što izaživa osnovanu sumnju u ustavnost te odredbe. Postavlja se i pitanje ravnopravnosti i jednakosti pravnih subjekata na tržištu. Zašto se jednima oduzimaju sredstva (prenose u državno vlasništvo) bez naknade, a drugima ne? I koja pravila tu vrijede? Kakav je odnos ove Uredbe (osporene odredbe) i Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/91, 83/92, 84/92 i 6/93)? Na navedena pitanja, a i druga, što iz osporene odredbe mogu proizaći u vezi s pitanjem ustavnosti i zakonitosti trebat će u pokrenutom postupku odgovoriti. To su razlozi zbog kojih je pokrenut postupak i odlučeno kao u izreci pod 1. (članak 21. stavak 1. Ustavnog zakona): Odluka o objavljivanju (točka 2. izreke) zasnovana je na odredbi stavka 2. članka 20. Ustavnog zakona.

Broj: U-II-283/ 1992

Zagreb, 17. ožujka 1993.