USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske donio je na sjednici održanoj 3. rujna 1992. godine ovu

ODLUKU

1. Odbija se prijedlog Hrvatske socijalno-liberalne stranke za pokretanje postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke Vlade Republike Hrvatske od 13. kolovoza 1992. godine, Klasa: 023-03/92-01/07, Urbroj: 5030101-92-7 ("Narodne novine", broj 51/1982) i Obvezatnog uputa za sprovedbu Odluke Vlade Republike Hrvatske od 13. kolovoza 1992. godine, koji je donijelo Ministarstvo rada, socijalne skrbi i obitelji ("Narodne novine", broj 51/1992).

2. Odbija se prijedlog za privremenu obustavu izvršenja pojedinaćnih akata i radnji koji se poduzimaju na osnovi akata navedenih pod točkom 1.

3. Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Hrvatska socijalno-liberalna stranka (u daljnjem tekstu: HSLS) podnijela je Ustavnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti Odluke Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vlada) od 13. kolovoza 1992. godine ("Narodne novine", br. 51/92) smatrajući da je navedena Odluka donesena protivno članku 112. Ustava Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustav) te članku 7. st. 1. Zakona o Vladi Republike Hrvatske. ćime je učinjena greška formalne protuustavnosti. odnosno protuzakonitosti što ima za posljedicu poništenje takovag pravnog akta. Obrazlažući pravno razloge HSLS u svom prijedlogu tvrdi da "prema Ustavu Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske svoju nadležnost i ponašanje uopće mora izvoditi iz zakonodavne vlasti. što znaći da je vlast Vlade Republike Hrvatske. u odnosu na vlast Sabora Republike Hrvatske kao zakonodavnog tijela, sekundarna i derivativna". Zbog toga Vlada kao cjelina i svaki njezin član odgovorni su za svoj rad Saboru i prilikom konstituiranja novog sastatava Vlade, osim čina imenovanja prema čl. 98. Ustava potrebno je da se prema Saboru ispune (kumulativno) i daljnje pretpostavke za formalnopravno konstituiranje Vlade i to: - da predsjednik Vlade predstavi Vladu Zastupničkom domu Sabora i zatraži "od Sabora Republike Hrvatske" glasovanje o povjerenju Vladi (čl. 112. st. 1. Ustava): - da Zastupnički dom Sabora glasovanjem iskaže povjerenje Vladi (čl. 112: st. 2. Ustava); - da predsjednik i svi članovi Vlade prije nastupa na dužnost daju svečanu izjavu pred Saborom. Prijedlog HSL-a nije osnovan. Obrazlažući svoj prijedlog, HSLS polazi od potpuno netočne i na Ustavu neutemeljene tvrdnje da je vlast Vlade u .odnosu na vlast Sabora "sekundarna i derivativna", te da svoju nadležnost i ponašanje Vlada mora izvoditi iz zakonodavne vlasti. Ovakovo stajalište o ustrojstvo vlasti i o državnim funkcijama djelomićno bi odgovaralo sustavu jedinstva vlasti ili sustavu parlamentarne vladavine, ali ne i našemu ustrojstvu vlasti se karakterističnim polupredsjedničkim sustavom. Odredba čl. 4. Ustava određuje da je vlast u Republici Hrvatskoj ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu (Sabor), izvršnu (predsjednik Republike i Vlada). i sudbenu. Ove vlasti, međusobno odvojene u organizacijskom i funkcionalnom smislu suraduju i uzajamno se nadziru i ograničavaju, što znači da, načelno uzevši. nije moguća organizacijska ili funkcionalna supremacija jedne vlasti nad drugom. Dakle, jedni organi vlasti ne proizlaze iz organa drugih vlasti i oni su nezavisni u obavljanju svoje nadležnosti. Ovakova interpretacija temeljne odredbe Ustava iz čl. 4. zapravo je osnovno naćelo za interpretaciju odredbi Ustava o ustrojstvu državne vlasti pa o tom načelu valja voditi računa prilikom interpretiranja odredbi iz čl. 98. al. 3. i 4. i čl. 112. Ustava. Nije osnovana ni tvrdnja HSLS-a da je Odluka Vlade od 13. kolovaza 1992. gadine formalno protuustavna i protuzakonite. budući dla ju je donijela Vlada koja nije mogla legalno djelovati odnosno donositi opće akte, jer imenovanje predsjednika i članova Vlade nije prihvaćeno u Zastupnićkom domu, niti su predsjednik i članovi Vlade dali svećanu izjavu pred Saborom. Odluku od 13. kolovoza 1992. godine donijela je Vlada, koju je na temelju ćl. 98. al. 3. i 4. Ustava imenovao predsjednik Republike Hrvatske svojim odlukama od 12. kolovoza 1992. godine o imenovanju predsjednika, potpredsjednika i ministara Vlade Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 51/1982). Nakon imenovanja Vlada je mogla odmah obavljati izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom (čl. 107. Ustava), a za svoju djelatnost odgovorna je predsjedniku Republike Hrvatske i Zastupnićkom domu Sabora (čl. 111. Ustava). Medutim, predsjednik Vlade dužan je u smislu odredbe ćl. 112. st. 1. Ustava 15 dana pošto je imenovan predstaviti Vladu Zastupničkom domu i tražiti glasovanje o povjerenju Vladi. U slućaju iskazivanja nepovjerenja Vladi, predsjednik Vlade postupit se u smislu odredbe iz čl.113. st. 6. Ustava (predsjednik Vlade podnosi ostavku predsjedniku Republike), a zatim može doći i do postupanja u smislu čl.104. st.1. Ustav, tj. da predsjednik Republike na prijedlog Vlade i uz supotpis njezina predsjednika, a nakon savjetovanja sa predsjednikom Zastupnićkog doma. može raspustiti Zastupnićki dom.

Prema navedenim odredbama Ustava Vlada postoji s punom legalnošću od trenutka kada ju predsjednik Republike imenuje, pa ćak i nakon ostavke predsjednika Vlada, sve dok ju predsjednik Republike ne raspusti odnosno ne razriješi dužnosti predsjednika, potpredsjednike i članove Vlade. Ovakovo stajalište nesumnjivo proizlazi upravo iz odredbe čl.104. st.1. Ustava. jer se ta odredba može primjanjivati samo ako su predsjednik Vlade i Vlada kao cjelina "stupili na dužnost", ako je Vlada u ustavne pravnom smislu Vlada Republike Hrvatske iz čl. 107. Ustava sa svim ustavnim i zakonskim ovlastima. Prema čl.104. čl.1. čl.112. i čl.113. Ustava postoji institut iskazivanja povjerenja. odnosno nepovjerenja Vladi sa predviđenim posljedicama u slučaju iskazivanja nepovjerenja. Ovaj institut je posljedica ustavnog rješenja odnosno odredbe o odgovornosti Vlade i njezinih članova Zastupničkom domu Sabora (pored odgovornosti predsjedniku Republike). Zbog toga, jer Vlada ne proizlazi iz Zastupničkog doma Sabora, niti odgovara samq tome Domu što bi bilo jedno od temeljnih obilježja parlamentarnog sustava - za razliku od predsjednićkog ili polupredsjedničkog, nakon njezinoga imenovanja Sabor će glasovati o njezinom povjerenju. O povjerenju Vladi Zastupnički dom Sabora može glasovati i kasnije na prijedlog najmanje jedne desetine zastupnika u Zastupnićkom domu ili na osnovi zahtjeva predsjednika Vlade (ćl. 113. st. t. i st. 2. Ustava). Posljedice izglasavanja, odnosno iskazivanja nepovjerenja Vladi jednake su bez obzira da li je do glasovanja došlo na osnovi čl. 112. ili na osnovi čl. 113. st. 1. ili st. 2. Ustava. Točni su navodi HSLS-a da je odredbom ćl. 7. st. 1. Zakona o Vladi Republike Hrvatske odredeno da predsjednik i članovi Vlade prije nastupa na dužnost daju svečanu izjavu pred Saborom. Nije, medutim, točan zakljućak, da je davanje spomenute svečane izjave pred Saborom, jedna od pretpostavki za legalno konstituiranje Vlade. Zakon o Vladi Republike Hrvatske donesen je 5. listopada 1990. godine ("Narodne novine", broj 41/1890). što znači prije donošenja Ustava Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine i za vrijeme važenja Ustava Republike Hrvatske od 1974. (sa amandmanima). U to vrijeme Sabor. sva tri Vijeća, birao je Vladu i Vlada je odgovarala za svoj rad samo Saboru, (čl. 2. citiranog Zakona). Donošenjem Ustava Republike Hrvatske od 1990. godine i Ustavnog zakona za provedbu Ustava Republike Hrvatske derogirane su odredbe svih propisa, pa time i odredbe Zakona o Vladi Republike Hrvatske koje su bile u suprotnosti sa ustavnim odredbama za čiju primjenu se ne moraju donijeti ustavni zakoni ili zakon, jer se odredbe Ustava primjenjuju neposredno (čl. 2. Ustavnog Zakona). Ustavni sud Republike Hrvatske je, iz svih navedenih razloga. utvrdio da je osporenu Odluku donijela Vlada Republike Hrvatske imenovana na način određen Ustavom i zakonom, pa je prijedlog HSLS-a, kao neosnovan odbijen. Iz istih razloga odbijen je prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti i zakonitosti Obvezatnog upute i odbijen je prijedlog za privremenu obustavu izvršenja.

Broj: U-11-246/1992.

Zagreb, 3. rujna 1992.