USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud Republike Hrvatske, na sjednici 5. veljače 1992. gddine, donio je

RJEŠENJE

1. Pokreće se postupak za ocjenu ustavnosti odredaba članaka 75a. i 87. stavak 3. Zakona o redovnim sudovima ("Narodne novine", br. 32/88 - pročišćeni tekst, 16/90, 41/91. i 66/91).

2. Ovo rješenje objavit če se u "Narodnim novinama".

Odredbama članka 75a. Zakona o redovnim sudovima propisano je da za suca ne može biti birana osoba koja je bračni drug ill srodnik u pravoj liniji, ili u pobočnoj liniji do zaključno drugog stupnja, izabranom sucu suda u koji se sudac bira ili neposredno višeg suda, imenovanom javnom tužiocu ili zamjeniku javnog tužioca u javnom tužilaštvu iste stvarne ili mjesne nadležnosti kao i sud, te odvjetniku koji ima sjedište odvjetničke pisarnlce u sjedištu suda u kofi se sudac bira.

Odredbom članka 87. stavka 3. navedenog Zakona, propisano je da če sudac biti razriješen dužnosti ako nastupi okolnost predviđena člankom 75a. Zakona.

Navedene odredbe Sud je razmatrao povodom prijedloga Miroslava Rista koji smatra da se njima dovode u pitanje ustavna načela prava na rad i slobode rada te dostupnosti, pod jednakim uvjetima, svakom građaninu svakog radnog mjesta i dužnosti u društvu.

Sud je prijedlog prihvatio i pokrenuo postupak jer je ocijenio da ima osnove za sumnju da navedene odredbe Zakona o redovnim sudovima nisu suglasne Ustavu Republike Hrvatske, i to iz ovih razloga:

Prema članku 44 Ustava Republike Hrvatske svaki građanin Republike ima pravo, pod jednakim uvjetima, sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe.

Prema članku 54. stavku 2. Ustava svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakom je građaninu, pod jednakim uvjetima, dostupno svako radno mjesto i dužnost.

Ustav člankom 115. stavkom 2. utvrđuje da je sudbena vlast samostalna i neovisna. Ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo sudova te postupak pred sudovima, prema članku 116. stavku 2 uređuju se zakonom.

Člankom 120. Ustava taksativno se utvrđuju razlozi koji mogu biti temeljem razrješenja sudačke dužnosti.

Iz navedenih odredaba Ustava Republike Hrvatske proizlazi da u propisivanju uvjeta za izbor sudaca zakonodavac nije neograničen, već se mora pri tomke pridržavati ustavnih principa sadržanih u odredbama članaka 44. i 54. stavka 2. Ustava. On je, nadalje, propisivanjem uvjeta za izbor sudaca, dužan osigurati poštivanje principa samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti.

Polazeći od odredaba članaka 44. i 54. stavka 2. Ustava, kao i odredbe članka,115. stavka 2. osnovano se postavlja pitanje da li se tako širokom zabranom, kao što je propisuje citirana odredba članka 75a. Zakona, dovode u pitanje spomenuti ustavni principi, posebno imajučl u vidu da ti uvjeti ne oviše o osobi koja se kandidira za suca.

Sud je, nadalje, ocijenio opravdanom sumnju da se zabrana izbora u slučajevima iz članka 75a. može opravdati osiguravanjem ustavnog principa o samostalnosti i neovišnosti sudbene vlasti. Naime, pitanje je da li se propisivanjem ovako široke zabrane izbora u slučajevima srodstva sigurava spomenuto ustavno načelo ili se time ograničavaju ustavna prava građana-kandidata za sudačku dužnost, odnosno već izabranih sudaca.

Jamstvo za nezavisnost i samostalnost sudbene vlasti, izraženo u članku 115. stavku 2. Ustava, ustavno je načelo da je sudačka dužnost stalna, s tim da je i sam Ustav u članku 120. utvrdio što može biti razlogom razrješenja od sudačke dužnosti. Kako se i osporenom odredbom članka 87. stavka 3. Zakona taksativno navode slučajevi u kojima če sudac biti razriješen dužnosti, Sudu se osnovano postavIja pitanje ustavnosti ove odredbe. Sud pri tome polazi od stanovišta da zakonodavac, osim razloga za razrješenje utvrđenih navedenom odredbom Ustava, nema ovlaštenje propisivati dodatne razloge koji niogu biti osnovom razrješenja sudačke dužnosti.

Zbog ovih razloga Sud je donio rješenje kao u izreci.

Broj : U-I-261 / 1990.

Zagreb, 5. veljače 1992.