USTAVNI SUD HRVATSKE

Ustavni sud Hrvatske, na sjednici održanoj 25. listopada 1990. godine, donio je

ODLUKU

1. Odbija se zahtjev Društvenog pravobranioca samoupravljanja općine Trešnjevka da se ukinu odredbe članova 6. do 9. Pravilnika o Osnovama, mjerilima i kriterijima za raspodjelu sredstava za osobne dohotke Radne organizacije zagrebaćki električni tramvaj" - Zagreb, iz tI-avnja 1989. godine.

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama".

Odredbama glave II. u izreci navedenog pravilnlka, medu kojima su i odredbe članova 6. do 9, uređuju se mjerila i kriteriji za raspodjelu sredstava za osobne dohotke na osnovi doprinosa u tekućem radu. Jedno od mjerila je startna osnovica koja prema odredbama člana 6. Pravilnika predstavlja relativnu vrijednost poslova svakoga radnog mjesta, izraženu u bodovima. Utvrđuje se analitičkom bodovnom metodom prema posebnom pravilniku o vrednovanju poslova i zadataka, s tim da se za radna mjesta za koja su preddviđena dva stupnja stručnosti utvrđuju dva stupnja startnih osnovica. Prema odredbi ćlna 7. Pravilnika radnik koji radi na takvom radnom mjestu ostvaruje pravo na startnu osnovicu koja odgovara stupnju stručne spreme koju on ima. Radnik koji nema stručnu sprernu predviđenu za radno mjesto na koje je raspoređen, prema odredbi člana 9. Prvilnika također ostvaruje pravo na startnu osnovicu predviđenu za stručnu spremu koju ima. Odredbom, pak, člana 9. određeno je da se startna osnovica na osnovi dopunskog znanja umanjuje onom radniku koji to dopunsko znanje nema, bez obzira što radi na poslovima za koje je ono potrebno. Društveni pravobranilac samoupravljanja oćinee Trešnjevka pokrenuo je postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti navedenih odredaba i predložio da ih Sud ukine smatrajući da nisu u skladu s odredbom člana 15 stava 2. Ustava Republike Hrvatske i da su suprotne članu 92. Zakoa o udruženom radu. Po mišljenju predlagača iz ove ustavne, a i zakonskih odredaba, proizlazi da -adnici u udruženom radu ne mogu stjecnti materijalne i druge prednosti koje nisu utemeljene na njihovom radu, odnosno da se njihov osobni dohodak utvrđuje samo prema rezultatima, kako tekućeg tako i minulog rada. Osporenim odredbama, medutim, startna osnovica, jedno od kriterija za određivanje osobnog dohotka radnika, ne temelji se na radu radnika već na njegovoj stručnoj spremi. Radnik, naime, bez obzira na složenost i vrstu poslova na kojima radi, dobiva startnu osnovicu prema stupnju svoje stručne spreme, a ne one, potrebne za obavljanje poslova. Ocjenjujući osporene odredbe Sud nije našao da bi bile nesuglasne s Ustavom ili suprotne zakonu. U vrijeme kada je pokrenut ovaj postupak odredbe člana 15. Ustava zamijenjene su točkom 3. Amandmana XXVIII. na Ustav SR Hrvatske kojom se drugačije uređuje položaj radnika u radu i korištenju društvenim sredstvima. No, i pored toga, u vrijeme važenja člana 15. osporene odredbe, smatra Sud, nisu bile nesuglasne s tim ustavnim odredbama. Nisu bile ni nezakonite, jer u to vrijeme Zakon o udruženom radu više nije bio na snazi",a Zakonom o osnovnkm pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ", br. 60/89. i 42/90), stavom 2. člana 49 propisano je da radniku pripada osobni dohodak kao dio dohotka koji je razmjeran njegovom doprinosu u stvaranju dohotka, u skladu s općim aktom. Osporenim pravilnikom, dakle, mogli su se propisati mjerila i način određivanja visine osobnog dohotka radnika, a to je li tako određen dohodak razmjeran dopinosu radnika odnosno da li taj doprinos ovisi ne samo o radu već i o njegovoj stručnoj spremi, ne može biti predmet ustavnosudske ocjene. S obzirom na izneseno valjalo je odlučiti kao u izreci.

Broj: U/ I-280/ 1989

Zagreb, 25. listopada 1990