USTAVNI SUD HRVATSKE

Ustavni sud Hrvatske, na sjednici 12. travnja 1990. godine, donio je

ODLUKU

Utvrđuje se da su prestale važiti odredbe člana 61. u dijelu koji se odnosi na maloljetno dijete stanara i odredbe člana 63. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85 i 42/86). Ova odluka objavit će se u "Narodnim novinama".

Odredbama člana 61. stavova 1. i 2. Zakona o stambenim odnosima propisuje se obaveza stanara da iseli iz stana na kojem ima pravo trajnog korištenja kada on ili njegovo maloljetno dijete ima ili stekne u istom mjestu u vlasništvu useljivu obiteljsku kuću ili stan kao poseban dio zgrade koji odgovara potrebama njegovog porodičnog domaćinstva, a stan slobodan od osoba i stvari preda davaocu stana na korištenje. Obaveza iseljenja stanara postoji i onda kada stanar ili njegovo maloljetno dijete u istom mjestu steknu u vlasništvu obiteljsku kuću ili stan koju on ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva koriste privremeno za odmor - kuća za odmor, ako je izdana dozvola za njezinu upotrebu, odnosno ako je faktično može koristiti, a pod uvjetom da ne podliježe rušenju prema posebnim propisima Odredbama stavova 4. i 5. člana 61. propisani su izuzeci od primjene stavova 1. i 2. u slučaju kada kuća ili stan kao poseban dio zgrade ne odgovaraju potrebama porodičnog domaćinstva stanara. Prema odredbi stava 7. tog člana prodaja obiteljske kuće ili stana ne utječe na primjenu odredaba stavova 1. i 2. člana 61. odnosno na obavezu iseljenja iz stana.

Odredbama člana 63. Zakona daje se definicija istog mjesta na način da se propisuje da se istim mjestom smatra područje općine ako skupština općine odlukom ne odredi drugačije. U gradu s više općina pod istim mjestom smatra se područje cijelog grada, ako skupština općine ne odredi drugačije. Ona može odrediti da se pod istim mjestom smatra cijelo ili dio područja susjedne općine. Kod utvrđivanja istog mjesta uzimaju se u obzir prometne veze i uvjeti stanovanja. U odgovoru Sabora SR Hrvatske navodi se da postoje opravdani razlozi da se preispitaju odredbe člana 61. Zakona u dijelu koji se odnosi na obavezu stanara da, u slučaju kad njegovo maloljetno dijete stekne u istom mjestu u vlasništvu stan ili obiteljsku kuću, preseli u taj stambeni prostor.

Ocjenjujući rezultate provedenog postupka, Ustavni sud Hrvatske je utvrdio da osporene odredbe člana 61. u dijelu koji se odnosi na maloljetno dijete, i odredbe člana 63. Zakona nisu u skladu s Ustavom SR Hrvatske. Odluku o tome Sud je donio na sjednici 14. rujna 1989. godine i dostavio je Saboru SR Hrvatske da je u smislu člana 418. stav 3. Ustava SR Hrvatske, u roku od 6 mjeseci uskladi s Ustavom. Ustav SR Hrvatske u odredbi člana 242. stava 1. jamči građaninu da na stanu u društvenom vlasništvu stječe stanarsko pravo, kojim mu se osigurava da, pod uvjetima određenim zakonom, trajno koristi stan u društvenom vlasništvu radi zadovoljavanja osobnih i porodičnih stambenih potreba. Nesporno je da je zakonodavac, temeljem navedene odredbe Ustava SR Hrvatske, ovlašten propisivati uvjete pod kojim građanin stječe stanarsko pravo, odnosno uvjete pod kojima trajno koristi stan u društvenom vlasništvu. Ustavni sud smatra da se takvi uvjeti, ukoliko se propisuju, moraju odnositi na stanara - korisnika stana u društvenom vlasništvu. Međutim, propisivanje obaveze iseljenja stanara iz stana u društvenom vlasništvu i u slučaju kada njegovo maloljetno dijete ima ili stekne u istom mjestu u vlasništvu obiteljsku kuću ili stan kao poseban dio zgrade, odnosno obiteljsku kuću ili stan koja se koristi za odmor, nije u skladu s Ustavom. Ne može se činjenicom da maloljetno dijete stanara ima ili stekne u vlasništvu obiteljsku stambenu kuću ili stan kao poseban dio zgrade uvjetovati daljnje egzistiranje stanarskog prava koje je stanar - njegov roditelj zakonito stekao. Propisivanjem takvog uvjeta povrijeđena je, prije svega. ustavna odredba člana 242. stava 1. Ustava SR Hrvatske, kojom se jamči građaninu da, pod uvjetima određenim zakonom, stekne odnosno trajno koristi stanarsko pravo na stanu u društvenom vlasništvu. Naime, prestanak stanarskog prava stanara ovdje se veže uz uvjet koji u pravnom sistemu ne može imati karakter relevantnog uvjeta za postojanje i prestanak stanarskog prava, jer se protivi ustavnom načelu o ekonomskoj. socijalnoj i osobnoj sigurnosti građanina. Ova se ocjena u odnosu na ustavnu odredbu iz člana 242. stava 1. Ustava SR Hrvatske odnosi i na regulaciju člana 63. Zakona kojom se u smislu člana 61. Zakona daje definicija istog mjesta. Naime, u pomanjkanju kriterija za utvrđivanje istog mjesta ova zakonska odredbe dovodi do neravnopravnosti građana, proizvoljnosti u primjeni, a time do pravne nesigurnosti u stambenoj oblasti, Ššto nije u skladu s odredbama člana 229. Ustava SR Hrvatske Njome se nesumnjivo dovodi u pitanje i ostvarivanje ustavnog načela o pravnoj, ekonomskoj, socijalnoj i osobnoj sigurnosti građana. Budući da Sabor SR Hrvatske nije, u roku od Ššest mjeseci od dana dostave Odluke ovog Suda, navedene odredbe Zakona doveo u sklad s Ustavom, to je ovaj Sud, temeljem člana 418 stav 4. odlučio kao u izreci.

Broj: U/I-125/1986

Zagreb, 12. travnja 1990.