USTAVNI SUD HRVATSKE

Ustavni sud Hrvatske na sjednici održanoj 14. prosinca 1989. godine donio je

ODLUKU

1. Ukida se odredba člana 2. stava 1. točke 1. Odluke o načinu plaćanja i izvršenja obveze plaćanja cijena komunalnih usluga, Skupštine grada Zagreba ("Službeni glasnik grada Zagreba" br. 15/80 i 7/85).

2. Ova će se odluka objaviti u "Narodnim novinama" i u "Službenom glasniku grada Zagreba".

Odredbom navedenom u izreci propisano je da je korisnik komunalne usluge za opskrbu vodom, opskrbu toplinskom energijom te za odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda - vlasnik porodične stambene zgrade, stambena zgrada u društvenom vlasništvu za stanare i druge korisnike (vlasnike stanova koji u njima stanuju, najmoprimce stanova, vlasnike i zakupce poslovnih prostorija i dr.) te vlasnik i korisnik poslovne zgrade i drugog objekta. Postupak za ocjenu ustavnosti i zakonitosti te odredbe pokrenut je rješenjem Suda donesenim na sjednici 31. ožujka 1988. U ocjenjivanju osporene odredbe Sud je pošao od odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima ("Narodne novine", broj 15/79). Prema odredbi člana 23. stava 2. toga zakona općinska skupština određuje način plaćanja i izvršenja obveze plaćanja cijene komunalne usluge. Prema odredbi stava 1. toga člana cijenu za pruženu uslugu komunalnoj organizaciji plaća korisnik te usluge. Takav odnos korisnika i komunalne organizacije uspostavlja se samo s onim organizacijama koje obavljaju komunalne djelatnosti individualne potrošnje utvrđene odredbom stava 1. člana 19. Zakona. To su djelatnosti u kojima se pružaju usluge poznatim korisnicima, odosno, kako se to navedenom odredbom izričito određuje, korisnicima koji se mogu pojedinačno utvrditi. Opskrba vodom i opskrba toplinskom energijom su takoder djelatnosti individualne potrošnje i kako se vodom i to- _ plinskom energijom u stambenoj zgradi opskrbljuju stanari, odnosno korisnici stanova u vlasništvu građana i zakupci poslovnih prostorija, tada su korisnici komunalne usluge i obveznici prema komunalnoj organizaciji oni, a ne stambena zgrada. Ona to ne može ni u ime ni za račun stanara bez obzira što se u odredbi navode i stanari kao obveznici. Time što je stambenu zgradu utvrdila kao korisnika navedenih knmunalnih usluga, kako je to vidljivo iz osporene odredbe, Skupština grada Zagreba je stambenoj zgradi utvrdila obvezu plaćanja cijene čime je smatra Sud, prekoračila ovlaštenje dano joj odredbom člana 23. stava 2. Zakona.

Naime, korisnika usluge, odnosno obveznika plaćanja je utvrdio Zakon, a osporenom odlukom moglo se utvrditi samo način na koji će navedeni korisnici plaćati komunalnoj organizaciji cijenu za isporučenu vodu odnosno toplinsku energiju, i način na koji će ona naplatiti nepodmirena potraživanja.

Ocjenjujući osporenu odredbu Sud je imao u vidu i odredbe člana 37. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", broj 51/85 i 42/86) kojima su utvrđena prava i dužnosti skupa stanara. Prema odredbi točke 7. stava 1. toga člana skup stanara odlučuje o raspoređivanju troškova potrošnje, medu ostalima, tople i hladne vode i na taj način određuje visinu obaveze pojedinog stanara prema komunalnoj organizaciji. Međutim, ni ovom ni drugim odredbama toga člana nije utvrđeno pravo skupa, odnosno stambene zgrade, da putem suda ili na drugi način prisili pojedinog stanara na izvršenje obveze plaćanja. Takvo pravo skupa stanara ne proizlazi ni iz odredbe člana 76. toga zakona kojom je utvrđena dužnost stanara da pored stanarine plaćaju i druge troškove vezane uz korištenje stana. Odredbama Zakona o stambenim odnosima nije također utvrđena ni obaveza stambene zgrade da u ime stanara plaća navedene troškove. Stoga je osporena odredba suprotna i navedenim odredbama Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to valjalo je odlučiti kao u izreci.

Broj: U/I-273/ 1987

Zagreb, 14. prosinca 1989.