VLADA REPUBLIKE HRAVATSKE

Na temelju članka 42. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (»Narodne novine«, broj 28/96), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 6. lipnja 1996. godine donijela

UREDBU

O POTVRĐIVANJU UGOVORA IZMEĐU VLADE REPUBLIKE HRVATSKE I VLADE MALEZIJE O POTICANJU I ZAŠTITI ULAGANJA

Potvrđuje se Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Malezije o poticanju i zaštiti ulaganja, potpisan u Zagrebu dana 16. prosinca 1994. godine u dva izvornika, na hrvatskom, malezijskom i engleskom jeziku.

Tekst Ugovora u izvorniku na hrvatskom jeziku glasi:

Vlada Republike Hrvatske i Vlada Malezije (u daljnjem tekstu ugovorne stranke),

želeći proširiti i produbiti gospodarsku i industrijsku suradnju na dugoročnoj osnovi, a posebno, stvoriti povoljne uvjete za ulaganja ulagatelja jedne ugovorne stranke na teritoriju druge ugovorne stranke,

uviđajući potrebu zaštite ulaganja ulagatelja obiju ugovornih stranaka i poticanju protoka ulaganja i privatne poslovne inicijative u cilju gospodarskog napretka obiju ugovornih stranaka,

ugovorile su kako slijedi:

1. Za potrebe ovog ugovora:

(a) Izraz »ulaganja« odnosi se na sve oblike imovine te uz ostalo uključuje:

(I) pokretnu i nepokretnu imovinu i sva druga prava vlasništva kao što su hipoteke, retenciono i založno pravo;

(II) dionice, vrijednosne papire i zadužnice poduzeća ili udjele u vlasništvu takvih poduzeća;

(III) potraživanja koja glase na novac ili druge činidbe koje imaju financijsku vrijednost;

(IV) prava intelektualnog i industrijskog vlasništva, uključujući autorska prava, patente, zaštitne znakove, zaštitna imena, industrijski dizajn, poslovne tajne, tehnološke postupke, znanje i ugled;

(V) prava na obavljanje poslova, stečena na temelju zakona ili ugovorom, uključujući koncesije koje se odnose na istraživanje, razvijanje, vađenje ili iskorištenje prirodnih bogatstava;

(b) izraz »prinosi« odnosi se na iznose koje daju ulaganja, a uključuje uz ostalo profit, kamatu, kapitalnu dobit, dividende, tantijeme ili honorare;

(c) izraz »ulagatelj« odnosi se na:

(I) svaku fizičku osobu koja ima državljanstvo ili prebivalište na teritoriju ugovorne stranke u skladu s njenim zakonima; ili

(II) svaku korporaciju, partnerstvo, trust, zajedničko ulaganje, organizaciju, udruženje ili poduzeće koji su osnovani ili organizirani u skladu s važećim zakonima te ugovorne stranke;

(d) izraz »teritorij« odnosi se:

(I) za Maleziju, na cjelokupni kopneni teritorij koji čini Maleziju, teritorijalno more, njegovo dno i podzemlje, te zračni prostor;

(II) za Republiku Hrvatsku, na cjelokupni kopneni teritorij Republike Hrvatske, teritorijalno more, njegovo dno i podzemlje te zračni prostor;

(e) izraz »slobodno uporabljiva valuta« uključuje američke dolare, funte sterlinga, njemačke marke, francuske franke, japanske jene ili bilo koju drugu valutu koja se općenito koristi za plaćanje u međunarodnim transakcijama i s kojom se općenito trguje na glavnim međunarodnim tržištima deviza.

2. (I) Izraz »ulaganje«, koji se spominje u stavku 1(a), odnosi se samo na ona ulaganja koja su u skladu sa zakonima, propisima i državnom politikom ugovornih stranaka.

(II) Bilo koja promjena oblika u kojem je imovina uložena ne smije utjecati na njeno određenje kao ulaganja, pod uvjetom da takva promjena nije u suprotnosti s odobrenjem, ako postoji, datim u svezi prvobitno uložene imovine.

1. Svaka ugovorna stranka će poticati i stvarati povoljne uvjete za ulagatelje druge ugovorne stranke za ulaganja kapitala na svom teritoriju te će, u skladu sa svojim pravom da primjenjuje ovlaštenja koja su joj data zakonima, propisima i državnom politikom, dopuštati takva ulaganja.

2. Prema ulaganjima ulagatelja jedne ugovorne stranke postupat će se u svakom trenutku pravično i nepristrano te će ista uživati punu zaštitu i sigurnost na teritoriju druge stranke.

1. Prema ulaganjima ulagatelja jedne ugovorne stranke na teritoriju druge ugovorne stranke postupat će se pravično i nepristrano i ne manje povoljno nego prema ulaganjima ulagatelja neke treće države.

2. Prema ulagateljima jedne ugovorne stranke, čija ulaganja na teritoriju druge stranke pretrpe gubitke uslijed rata ili drugog oružanog sukoba, nereda, revolucije, izvanrednog stanja, ustanka ili pobune na teritoriju druge ugovorne stranke, ta druga ugovorna stranka dužna je postupati po pitanju restitucije, odštete, naknade ili druge nagodbe ne manje povoljno nego što se odnosi prema ulagateljima neke treće države.

3. Odredba ovog ugovora koja se odnosi na primjenu postupka koji ne smije biti manje povoljan od onog koji se primjenjuje prema ulagateljima neke treće države, ne smije se tumačiti kao obveza jedne ugovorne stranke da pruži ulagateljima druge ugovorne stranke pogodnosti, prednosti ili povlastice koje proizlaze iz:

(a) neke postojeće ili buduće carinske unije ili slobodne trgovačke zone ili zajedničkog tržišta ili monetarne unije ili sličnog međunarodnog sporazuma ili drugih oblika regionalne suradnje, kojih je jedna ugovorna stranka učesnica ili to može postati; ili prihvaćanjem sporazuma kojem je namjera da dovede do stvaranja ili proširenja takve unije ili zone u razumnom roku; ili

(b) bilo kojeg međunarodnog sporazuma ili dogovora koji se odnosi u cijelosti ili pretežno na oporezivanje ili bilo kojeg domaćeg zakona koji se u cijelosti ili pretežno odnosi na oporezivanje.

Nijedna ugovorna stranka ne smije poduzimati mjere izvlaštenja, nacionalizacije ili nekog drugog oblika lišavanja imovine, koji ima isti učinak kao nacionalizacija ili izvlaštenje, protiv ulaganja ulagatelja druge ugovorne stranke, osim pod sljedećim uvjetima:

(a) kad su mjere poduzete prema zakonima i drugim propisima ugovorne stranke na čijem je teritoriju ulaganje izvršeno i u skladu s odgovarajućim zakonskim postupkom;

(b) kad te mjere nisu diskriminacijske;

(c) kad su te mjere praćene odredbama za isplatu promptne, primjerene i efektivne naknade. Ta naknada mora odgovarati tržišnoj vrijednosti pogođenog ulaganja neposredno prije nego što se za mjere izvlašćenja saznalo u javnosti te mora biti slobodno prenosiva u slobodno uporabivoj valuti. Svako neopravdano kašnjenje s isplatom naknade povlači za sobom i plaćanje odgovarajuće kamate po komercijalno prihvatljivoj stopi u skladu s dogovorom između stranaka ili po stopi prema zakonu ugovorne stranke na čijem je teritoriju ulaganje izvršeno.

1. Svaka ugovorna stranka dozvolit će bez nepotrebnog odlaganja, u skladu sa svojim zakonima i drugim propisima prijenos u bilo kojoj slobodnoj uporabivoj valuti:

(a) neto profita, dividendi, tantijema, honorara za tehničku pomoć i usluge, kamata i drugih tekućih prihoda od ulaganja ulagatelja druge ugovorne stranke;

(b) prihoda od potpune likvidacije ulaganja od strane ulagatelja druge ugovorne stranke;

(c) sredstava, na ime otplate zajmova koje su ulagatelji jedne ugovorne stranke dali ulagateljima druge ugovorne stranke, koja obje ugovorne stranke priznaju kao ulaganje; te

(d) zarade i druge naknade državljanima ulagatelja jedne ugovorne stranke koji su zaposleni i imaju dozvolu za rad u svezi ulaganja na teritoriju druge ugovorne stranke.

2. Valutni tečajevi koji se primjenjuju kod prijenosa iz stavka 1. ovog članka bit će tečajevi koji prevladavaju u vrijeme izvršenja doznake.

3. Ugovorne stranke se obvezuju da će na prijenose iz stavka 1. ovog članka primjenjivati postupak ne manje povoljan od onog što ga primjenjuju na prijenose koji potječu od ulaganja ulagatelja neke treće države.

1. Ugovorne stranke pristaju podnijeti na rješavanje Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (u daljnjem tekstu »Centar«), pomirenjem ili abritražom u skladu s Konvencijom o rješavanju investicijskih sporova između država i državljana drugih država, otvorene za potpisivanje u Washingtonu 18. ožujka 1965., svaki spor do kojeg dođe između ugovorne stranke i ulagatelja druge ugovorne stranke, a koji se tiče:

(a) obveze koju je jedna ugovorna stranka preuzela prema ulagatelju druge ugovorne stranke u svezi ulaganja tog ulagatelja; ili

(b) kršenja bilo kojeg prava datog ili stvorenog ovim Ugovorom, koje se odnosi na ulaganje tog ulagatelja.

2. Kompanija koja je osnovana ili organizirana u skladu s važećim zakonima na teritoriju jedne ugovorne stranke i u kojoj je prije izbijanja spora većina dionica bila u vlasništvu ulagatelja druge ugovorne stranke, smatrat će se, u skladu s člankom 25 (2) (b) Konvencije, kompanijom druge ugovorne stranke.

3. Ukoliko dođe do spora prema stavku 1., ugovorna stranka i zainteresirani ulagatelj nastojat će spor riješiti konzultacijama i pregovorima. Ako se spor na ovaj način ne riješi u roku od tri (3) mjeseca, stranka u sporu može pokrenuti postupak upućujući u tom smislu zahtjev generalnom tajniku Centra, kako je navedeno u člancima 28. i 36. Konvencije, pod uvjetom da zainteresirani ulagatelj nije podnio spor na rješavanje sudu ili upravnom sudu ili agencijama nadležne sudske vlasti ugovorne stranke koja je stranka u sporu.

4. Arbitražna odluka konačna je i obvezujuća za obje stranke u sporu. Svaka ugovorna stranka dužna je izvršiti arbitražnu odluku prema propisima nacionalnog prava.

5. Ugovorna stranka koja je stranka u sporu neće navesti kao prigovor, obranu ili pravo na protutražbinu, u bilo kojoj fazi postupka ili provedbene odluke, činjenicu da je ulagatelj koji je druga stranka u sporu, primio ili će primiti, na temelju ugovora o osiguranju ili garanciji, odštetu ili drugu naknadu za sve ili dio svojih gubitaka ili šteta.

6. Nijedna ugovorna stranka neće voditi spor diplomatskim kanalima, ako je isti podnesen na rješavanje Centru, osim u slučaju da:

(a) generalni tajnik Centra ili komisija za pomirenje ili arbitražni sud koji je osnovao Centar, odluči da spor ne spada pod sudsku nadležnost Centra; ili

(b) druga ugovorna stranka ne prihvati ili ne provede presudu koju je donio arbitražni sud.

1. Sporovi između ugovornih stranaka glede tumačenja ili primjene ovog ugovora rješavat će se, ako je to moguće, diplomatskim kanalima.

2. Ako se spor između ugovornih stranaka ne može riješiti na ovaj način u roku od šest (6) mjeseci, on će se na zahtjev jedne od ugovornih stranaka uputiti na rješavanje arbitražnom sudu.

3. Arbitražni sud osniva se za svaki pojedini slučaj na sljedeći način. U roku od dva (2) mjeseca od primitka zahtjeva za arbitriranjem, svaka ugovorna stranka dužna je imenovati jednog člana arbitražnog suda. Ta dva člana će tada izabrati državljana neke treće države, koji će po odobrenju dviju ugovornih stranaka biti imenovan predsjedateljem suda. Predsjedatelj mora biti imenovan u roku od dva (2) mjeseca od datuma imenovanja druga dva člana.

4. Ako potrebna imenovanja ne budu izvršena u rokovima navedenim u stavku 3. ovog članka, svaka ugovorna stranka može, u nedostatku nekog drugog sporazuma, pozvati predsjednika Međunarodnog suda pravde da izvrši potrebna imenovanja. Ako je predsjednik državljanin jedne od ugovornih stranaka ili je na drugi način spriječen u obavljanju navedene funkcije, pozvat će se potpredsjednik da izvrši potrebna imenovanja. Ako je i potpredsjednik državljanin jedne od ugovornih stranaka ili ako je i on spriječen u obavljanju navedene funkcije, potrebna imenovanja će izvršiti član Međunarodnog suda pravde slijedeći po starješinstvu, koji nije državljanin nijedne od ugovornih stranaka.

5. Arbitražni sud donosi odluku većinom glasova. Ta odluka je obvezujuća za obje ugovorne stranke. Svaka ugovorna stranka snosit će troškove svoga člana suda i svog zastupanja u arbitražnom postupku; troškove predsjedatelja i preostale troškove snosit će ugovorne stranke u jednakom omjeru. Arbitražni sud može, međutim, u svojoj odluci odrediti da jedna od ugovornih stranaka snosi veći dio troškova i ta će odluka biti obvezna za obje ugovorne stranke. Arbitražni sud utvrđuje svoj vlastiti postupak.

Ako jedna ugovorna stranka izvrši plaćanje bilo kojem svojem ulagatelju po garanciji koju je dala u svezi s nekim ulaganjem, druga ugovorna stranka će, ne narušavajući prava prve ugovorne stranke po članku 6., priznati prijenos bilo kojeg prava ili naslova.

Ovaj ugovor primjenjivat će se na ulaganja izvršena na teritoriju jedne ugovorne stranke u skladu s njenim pravnim propisima od strane ulagatelja druge ugovorne stranke prije, kao i poslije stupanja ovog ugovora na snagu.

1. Ovaj ugovor stupa na snagu danom zadnje obavijesti diplomatskim putem jedne ugovorne stranke drugoj o ispunjenju svojim zakonodavstvom predviđenih uvjeta za stupanje na snagu ovog ugovora.

2. Ugovor ostaje na snazi deset (10) godina, a ostat će i dalje na snazi ukoliko se ne raskine u skladu sa stavkom 3. ovog članka.

3. Svaka ugovorna stranka može, davanjem jednogodišnjeg pismenog otkaza drugoj ugovornoj stranci, raskinuti ovaj ugovor na kraju početnog desetogodišnjeg razdoblja ili u bilo koje drugo vrijeme nakon toga.

4. Što se tiče ulaganja izvršenih ili stečenih prije datuma prestanka ovog ugovora, odredbe iz svih drugih članaka Ugovora ostat će na snazi još deset (10) godina od tog datuma prestanka.

U POTVRDU GORNJEG, dalje potpisani, valjano ovlašteni od svojih Vlada, potpisuju ovaj ugovor.

Sastavljen u dva izvornika u Zagrebu dne 16. prosinca 1994. godine, na hrvatskom, malezijskom i engleskom jeziku, s time da su svi tekstovi jednako vjerodostojni. U slučaju razlike u tumačenju, prevladat će engleski jezik.

Za izvršenje ove Uredbe nadležno je Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske.

Ova Uredba stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.

Klasa: 404-02/94-01/13
Urbroj: 5030114-96-1
Zagreb, 6. lipnja 1996.